Prije točno 50 godina jedan je čovjek učinio gestu kojom je na jednostavan, ali vrlo upečatljiv način skrenuo pažnju svjetske javnosti. Da bi se shvatila važnost i veličina njegove geste potrebno se vratiti u još malo dalju prošlost. Dakle, prije točno osamdeset godina, u studenome 1940., njemački su nacisti u glavnom gradu Poljske odlučili stanovnike židovskog podrijetla koncentrirati na jednom mjestu, a zatim ih fizički, tj. zidom s bodljikavom žicom, ograditi od ostalih (nežidovskih) stanovnika. Tako je nastao Varšavski geto u kojem će na skučenom prostoru i u neljudskim uvjetima biti zarobljeno skoro pola milijuna Židova. Manji dio stanovnika geta nikada ga neće napustiti jer će umrijeti od posljedica različitih zaraznih bolesti i izgladnjivanja. Veći će ga dio ipak napustiti, ali njihovo konačno odredište neće biti sloboda nego logor smrti Treblinka. Ono malo preostalih pokušat će u proljeće 1943. ustankom spriječiti daljnje masovne deportacije. Nakon neuspjeha ustanika Varšavski je geto sravnjen sa zemljom a njegovi preostali stanovnici poubijani na licu mjesta ili poslani u koncentracijske logore.
Trideset godina nakon što su njemački političari odlučili osnovati geto jedan njemački političar došao je u Varšavu u sasvim drugom svojstvu i s potpunom drugom namjerom. Riječ je o kancelaru Zapadne Njemačke, socijaldemokratu Willyju Brandtu. Tog 7. prosinca 1970. prilikom posjeta spomeniku posvećenom herojima i žrtvama Varšavskog geta Brandt je kleknuo na koljena, sklopio ruke i pognuo glavu. Svjedoci kažu da je tih trideset sekundi njegova nijemog klečanja izgledalo kao vječnost. Willy Brandt bio je predratni ljevičar i aktivni oponent nacionalsocijalizmu zbog čega je morao napustiti svoju domovinu. Drugim riječima, Brandt se nije imao razloga ispričavati za vlastita djela, ali je osjetio potrebu učiniti to kao predstavnik njemačke države i pripadnik njemačkog naroda. Njegova gesta bila je podsjetnik na sramotan dio njemačke prošlosti koji se ne smije zaboraviti, ignorirati ili relativizirati, ali i upozorenje budućim generacijama Nijemaca o mogućim posljedicama toleriranja nacionalizma, rasizma i ksenofobije.
Bez obzira na originalnost i upečatljivost geste kojom je izazvao simpatije širom svijeta ono što je Brandta učinilo jednim od najvećih državnika 20. stoljeća bila je njegova posvećenost sadržaju, a ne formi. Zbog rezultata koje je postigao u izgradnji mira i međunarodne solidarnosti, a posebno zbog "trasiranja puta za smislen dijalog između Istoka i Zapada" Willyju Brandtu je 1971. dodijeljena Nobelova nagrada za mir.
Matićeva gesta u Vukovaru
U studenome 1991. Vukovar je izgledao kao geto za njegove preostale stanovnike. Nakon zauzimanja grada pripadnici JNA i raznih paramilitarnih srpskih postrojbi provest će masovne zločine nad tamošnjim hrvatskim civilima i zarobljenim hrvatskim vojnicima. Bio je to tragičan epilog sulude nacionalističke politike srpskog političkog rukovodstva predvođenog Slobodanom Miloševićem.
Dvadeset devet godina kasnije predstavnik Srbije, točnije izaslanik njezina današnjeg predsjednika Aleksandra Vučića, došao je u Vukovar pokloniti se žrtvama ovog stravičnog zločina. Izaslanik Veran Matić tom se prilikom odlučio, po uzoru na Brandta, kleknuti i time dodatno naglasiti žaljenje za događajima koje su skrivili njegovi sunarodnjaci. Iako ne baš originalan vjerujem da je ovaj Matićev postupak, barem što se njega samoga tiče, bio iskren. Ali, nažalost, tu prestaje svaka sličnost između onoga što se dogodilo 1970. u Varšavi i 2020. u Vukovaru. Jer, Brandtova Njemačka je službeno i neslužbeno osuđivala Hitlerov Treći Reich, nacističku ekspanzionističku politiku i zločine koje su Nijemci 1930-ih i 1940-ih činili nad pripadnicima drugih naroda. O tome se učilo u školama, pisalo u medijima, govorilo na političkim skupovima.
Nažalost Srbija u koju se Matić nakon klečanja u Vukovaru vratio i dalje se uspješno opire objektivnom suočavanju s prošlošću, posebno suočavanju s mračnim stranicama te prošlosti. Slobodanu Miloševiću ne zamjera se što je ratove vodio, nego što ih je gubio; Ratka Mladića i ostale vojne zapovjednike odgovorne za ratne zločine (pre)velik dio javnosti i dalje doživljava nacionalnim herojima; Vojislav Šešelj, političar proglašen kazneno odgovornim za počinjenje zločina protiv čovječnosti, čest je gost u televizijskim emisijama u kojima i dalje promiče svoje nacionalističke teze iz 1990-ih. Sam Aleksandar Vučić nikada se javno nije pokajao ili barem ispričao zbog stavova i izjava o Velikoj Srbiji kojima je 1990-ih Srbe u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini huškao na ratovanje.
Vučićeva kontrola nad prošlošću
Uostalom, da bi se Matićevo klečanje moglo usporediti s Brandtovim bilo bi normalno da srpski učenici u školama uče o zločinima u Vukovaru, da novine i portali objavljuju svjedočanstva prognanih Vukovaraca, a da se na televizijama prikazuju dokumentarci s prizorima ubijenih civila i srpskih vojnika kako marširaju potpuno razorenim gradom s četničkim zastavama i s osmijehom na licu pjevaju "Slobodane šalji nam salate bit će mesa klat ćemo Hrvate". Nažalost u danima kada se u Hrvatskoj obilježavala obljetnica stradanja u srpskim se novinama moglo pročitati i u televizijskim emisijama čuti o 18. studenoga 1991. kao danu oslobođenja Vukovara, a o Matićevu klečanju kao sramotnom činu poniženja Srba.
Dvadeset pet godina nakon završetka Drugog svjetskog rata njemački je kancelar Willy Brandt smatrao normalnim i nužnim osuditi njemačku politiku koja je izazvala najveću tragediju u povijesti čovječanstva i osuditi zločine koje su Nijemci počinili prema pripadnicima drugih naroda. Za njega je suočavanje s prošlošću utemeljeno na znanstveno utvrđenim činjenicama, koliko god bolno bilo, predstavljalo čin najiskrenijeg patriotizma i preduvjet napretka njemačkog društva u budućnosti. I bio je u pravu.
Više od 25 godina nakon ratova na području bivše Jugoslavije na čelu Srbije je političar koji po svemu predstavlja suštu suprotnost Willyju Brandtu. Stalnim ponavljanjem dobro poznatih nacionalističkih mitova i klišeja, izbjegavanjem svake samokritike, a uz sve to apsolutnom uzurpacijom i zloupotrebom medijskog prostora Aleksandar Vučić pokazuje da je ustvari prošlost jedino što drži pod kontrolom. Onog trenutka kada izgubi kontrolu nad prošlošću postat će još jasnije da srpskom društvu ionako nikada nije imao za ponuditi išta kvalitetno kada je u pitanju budućnost.