Kontroverze oko značenja i simbolike današnjeg datuma - mnogi će reći da su za NDH od 10. travnja, ali ne i onu od 11. travnja 1941. godine - i same države koja zbog svoga kvislinškog režima po gotovo svemu nije bila nezavisna nego marionetska intenzivno traju još i dan danas. Donosimo jedanaest činjenica koje govore o karakteru državne tvorevine koja se pod krinkom ispunjenja tisućljetnog sna Hrvata o samostalnoj državi pretvorila u najmračniju epizodu hrvatske povijesti.
PROGLAŠENJE NDH 10. TRAVNJA 1941.
Nakon državnog udara u Beogradu potkraj ožujka 1941. godine i usred invazije Sila osovine predvođenih Njemačkom koji su označili slom Kraljevine Jugoslavije, u Zagrebu je 10. travnja 1941. vođa domovinske ustaške skupine Slavko Kvaternik putem Radio Zagreba proglasio Nezavisnu državu Hrvatsku (NDH). Prethodno je politički lider Hrvata u ondašnjoj Jugoslaviji, Vladko Maček, odbio učiniti isto pod pokroviteljstvom Hitlerove Njemačke. Pet dana nakon proglašenja NDH, u Hrvatsku se vratio vođa ustaškog pokreta Ante Pavelić proglasivši se poglavnikom odnosno, formalno, predsjednikom vlade novoproglašene države. Ubrzo potom u Zagreb su ušle i njemačke oklopne snage, a NDH je u srpnju iste godine pristupila Trojnom paktu te je vojno i politički ovisila o nacističkoj Njemačkoj i fašističkoj Italiji. NDH je priznalo desetak osovinskih te neutralnih država. Zanimljivo je da Sveta Stolica nije priznala NDH, a njen predstavnik u Zagrebu bio je izaslanik pri ovdašnjem episkopatu, a ne pri državnoj vlasti.
GRANICA NA DRINI I U ZEMUNU
NDH je proglašena u granicama koje su, uz područja Hrvatske uključivala i Bosnu i Hercegovinu te dijelove današnje Srbije. Najvećim dijelom bilo je to područje nekadašnje Banovine Hrvatske u sklopu Kraljevine Jugoslavije. Istočna granica NDH uspostavljena je na Drini i Savi, do Zemuna koji je bio pod nesporednom njemačkom upravom. U okviru NDH bila je cijela BiH.
PREDAJA DALMACIJE ITALIJI
Jedan od najkontroverznijih Pavelićevih poteza bilo je prepuštanje odnosno tzv. prodaja Dalmacije Talijanima. Pavelić je osobno vodio pregovore oko granice s Italijom, a isti su rezulitrali potpisivanjem Rimskih ugovora 18. svibnja 1941. godine. Tim ugovorima Italiji je ustupljeno područje sjevernoga Jadrana, Sušaka i Čabra te svi otoci osim Paga. Nadalje, Italija je dobila cijelu dalmatinsku obalu od ušća Zrmanje u Novigradsko more do Splita, Boku kotorsku i sve otoke osim Brača i Hvara. NDH je trebala zadržati upravu nad Splitom i otokom Korčulom, no to se u praksi nikada nije dogodilo. Rimski ugovori izazvali su veliko ogorčenje hrvatskog stanovništva na tim područjima. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine i njenim prelaskom na stranu Saveznika, Pavelić je Rimske ugovore proglasio ništavnima, no ta su područja potom zauzele njemačke snage.
POGLAVNIK, DIKTATOR I ZLOČINAC
Undated Picture of Ante Pavelic, Croatian politician, who became the leader of the Ustachis National Movement in 1929 opposed to the centralism politics of Serbia. In exile he organized the assassination of Alexander I in Marseille in 1934. Ante Pavelic, back in his country became President in 1941 and aligned with Italian policy. Exiled in Argentina in 1945, he finally lived in Spain. / AFP PHOTO / -
Po uzoru na Führera i Ducea, Pavelić se nakon proglašenja NDH godine proglasio poglavnikom ustaškog pokreta i predsjednikom vlade novouspostavljene marionetske države. Zabranio je djelovanje svih političkih stranaka i organizacija osim ustaškog pokreta te je zaveo apsolutnu moć i diktaturu. Vodio je politiku progona pripadnika drugih naroda, ponajprije Srba, te političkih neistomišljenika, a njegov je režim donio rasne zakone i otvorio sabirne logore u kojima je ubijeno na desetke tisuća ljudi. Suočen sa slomom nacizma i fašizma u Europi, a time i ustaškog režima u Hrvatskoj, potkraj rata uspio je pobjeći u Južnu Ameriku nastavivši ondje na istim idejama svoje političko djelovanje sve do smrti u Madridu 1959. godine.
USTAŠKA VOJNICA
Oružane snage NDH činila je regularna vojska, Hrvatsko domobranstvo, u sklopu koje su postojale kopnene, zračne i pomorske snage. No, uz domobranstvo djelovale su i dragovoljačke postrojbe, ustaški zdrugovi, organizirani u tzv. Ustašku vojnicu. Te su postrojbe kasnije također popunjavale redove novačenjem,a početkom 1943. godine službeno su postale dijelom Oružanih snaga NDH. Tijekom rata održavalo se razgraničenje između domobranskih i ustaških postrojbi, iako su početkom 1945. godine i jedne i druge bile uključene u zajedničke Hrvatske oružane snage (HOS).
RASNI ZAKONI
Ubrzo nakon proglašenja NDH, ustaški je režim pokazao svoju mračnu narav. Došlo je do postupnog isključivanja Srba iz javnog života, zatim njihovog progona te masovnih likvidacija. Njih su ustaše smatrali odgovornima za stradanja Hrvata u međuratnom razdoblju te preprekom u stjecanju neovisne države. Također, po uzoru na Hitlerov Treći Reich, vlasti u NDH su u svibnju i lipnju 1941. godine donijele niz rasnih zakonskih odredbi koje su izravno bile usmjerene protiv Židova i Roma. Primjerice: Zakonska odredba o državljanstvu, Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti, Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda te Zakonska odredba o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda.
LOGOR U JASENOVCU
U skladu s rasnim zakonima, ustaški režim počeo je osnivati i sabirne logore. Prvi je bio onaj u Koprivnici gdje je ubijeno između dvije i pet tisuća ljudi. Otvoreni su i logori u Bjelovaru, Sarajevu te nizu manjih mjesta, no najzloglasniji su bili logori u Staroj Gradiški i Jasenovcu. Podaci govore da je u najvećem logoru, onom u Jasenovcu, ubijeno te smrtno stradalo 82.129 osoba raznih nacionalnosti. Osim Židova, Roma i Srba u logoru u Jasenovcu zatvarani su i Hrvati koji se nisu slagali s ustaškom politikom. Upravo su zločini u ustaškim logorima u ljeto 1941. godine doveli do ustanka i osnivanja prvih partizanskih odreda pod pokroviteljstvom Komunističke partije. U strahu od režima, veći dio srpskog stanovništva priključio se partizanskom pokretu, a manji dio četničkom pokretu. Suočeni sa širenjem pobune, njemački vojni predstavnici u NDH upozorili su Pavelića da likvidacije u logorima nanose štetu njihovim interesima, pa je ovaj 1942. godine donekle ublažio progon Srba te ih proglasio "Hrvatima pravoslavne vjere" i dao osnovati Hrvatsku pravoslavnu crkvu. Smijenio je i pukovnika Eugena Didu Kvaternika, najodgovornijeg za provođenje terora te raspustio Ustašku nadzornu službu kojoj je ovaj bio na čelu. Nakon toga Nijemci su preuzeli zapovjedništvo nad postrojbama Oružanih snaga NDH u vojnim operacijama.
NEUSPJELI PUČ VOKIĆ-LORKOVIĆ
Kada je nakon pada Italije 1943. godine, a naročito nakon iskrcavanja saveznika u Normandiji u ljeto 1944. godine postalo jasno da će njemački Treći Reich i njegovi saveznici izgubiti rat, u dijelu vodstva ustaškog pokreta počelo se razmišljati o promjeni unutarnje i vanjske politike, pa čak i prelasku na stranu zapadnih saveznika i objavi rata Njemačkoj. Taj plan su imali ministar vanjskih poslova Mladen Lorković te ministar oružanih snaga Ante Vokić. Plan je bio da Lorković preuzeme mjesto šefa države i proglasi prelazak NDH na stranu saveznika. No, Pavelić je saznao za pokušaj puča i razotkrio ga na sjednici vlade 30. kolovoza 1944. godine. Uslijedila su brojna uhićenja, a Vokić i Lorković su odvedeni u Lepoglavu i ondje pogubljeni u travnju 1945. godine prije početka povlačenja ustaške vojske.
SLOM NDH I BLEIBURG
Razvoj situacije na ratištima u Europi i skori pad Hitlerove Njemačke neminovno je značio i slom NDH. Početkom svibnja 1945. godine dužnosnici ustaškog režima i pripadnici oružanih snaga NDH, ali i mnogi simpatizeri ustaškog pokreta počeli su napuštati zemlju krenuvši put granice s Austrijom s namjerom da se predaju savezničkim snagama kako ne bi pali u ruke Jugoslavenske armije. Pavelić je napustio Zagreb 6. svibnja, a dva dana kasnije napustio je i svoje suradnike i postrojbe te se uspio tajnim kanalima izvući i prebaciti u Južnu Ameriku. To nije pošlo za rukom desecima tisuća drugih koje su sredinom svibnja 1945. kraj Bleiburga u Austriji britanski zapovjednici prepustili jedinicama Jugoslavenske armije koji su, nakon predaje, pogubili velik broj zarobljenih vojnika, ali i civila. Pavelić i dio visokih dužnosnika NDH i ustaškoga pokreta koji su uspjeli pobjeći nastavili su s političkim djelovanjem u izbjeglištvu, mahom u Južnoj Americi.
CRNA LEGIJA
Najelitnija, ali i najzloglasnija postrojba ustaške vojske bila je tzv. Crna legija, osnovana u Sarajevu 1941. godine i nazvana tako zbog crne boje vojnih odora svojih pripadnika. Zapovjednik Crne legije bio je Jure Francetić, a njegov zamjenik Rafael Boban. Ta jedinica poznata po nemilosrdnom djelovanju i zločinima počinjenima ne samo nad vojnim protivnicima nego i nad nedužnim civilima, na vrhuncu je brojala 1500 ljudi od kojih su ustrojene tri bojne. Zbog nekoliko strašnih masakra, njemački vojni predstavnici tražili su od Pavelića da rasformira postrojbu ili ukloni Francetića s njenog čela. Pavelić je pristao maknuti Francetića, ali ga je potom imenovao zapovjednikom svih stajaćih djelatnih zdrugova ustaške vojske. I dio pripadnika Crne legije s ostalim je jedinicama oružanih snaga NDH, u svibnju 1945. završio na Bleiburgu. Dio ih se pak izvukao i nastavio voditi gerilski rat.
POZDRAV 'ZA DOM SPREMNI'
Iako će danas mnogi tvrditi kako pozdrav "Za dom spremni!" vuče povijesno podrijetlo iz bitke kod Sigeta 1566. godine gdje je Nikola Šubić Zrinski tim pokličem vodio svoje ratnike u okršaj s Turcima, te da je kasnije sličan vojnički pozdrav koristio i ban Josip Jelačić, riječ je o pozdravu koji su "patentirali" i kompromitirali Pavelić i njegovi ustaše. Izvorno, pozdrav je glasio "Za poglavnika i dom spremni" i bio je, poput ostale režimske ikonografije, svojevrsni pandan nacističkom pozdravu "Sieg heil!". Ni među povjesničarima nema suglasja oko tog pozdrava, no mnogi se - u rasponu od Tvrtka Jakovine do Zlatka Hasanbegovića - slažu da je riječ o izvorno ustaškom pozdravu. Korištenje ili isticanje tog pozdrava, ovisno o prigodi, tretira se kao prekršajno djelo, pa se iznimno dopušta pripadnicima postrojbi HOS-a (iz Domovinskog rata, ne iz vremena NDH) da ga koriste. Godine 2015. čak je pokrenuta inicijativa da pozdrav "Za dom spremni" bude službeni pozdrav u Oružanim snagama RH.
