Kako dokinuti nepravdu kojoj su izložena djeca iz siromašnih obitelji? – u potrazi za odgovorom na to pitanje u Rijeci se okupila grupa ljudi različitih profesija i interesa i osmislila program 'Moje mjesto pod suncem'. Riječ je o nizu besplatnih aktivnosti od pomoći u učenju do kino projekcija, izleta, predstava, ali i rada s roditeljima.
'Moje mjesto pod suncem' bilježi već četvrtu sezonu provođenja i nadaju se da će do pete uspjeti naći adekvatan prostor sa sanitarnim čvorom i kuhinjom u kojoj bi mogli primiti i podijeliti tople obroke djeci, koja ih nerijetko ne vide, a kamo li okuse, tijekom tjedna.
''Već više od godinu dana tražimo, apeliramo na Grad Rijeku da nam osigura adekvatan prostor jer ovaj u kojem radimo ne zadovoljava uvjete niti za broj djece s kojom trenutno radimo'', upozorava Zoran Grozdanov, koji je s Anom Karakaš i Sandrom Grozdanov za Vijesti.hr opisao probleme s kojima se oni i njihove kolegice i kolege susreću u radu s djecom iz siromašnih obitelji.
- U Rijeci 500 djece živi ispod razine siromaštva: 'Popuštaju u školi jer nemaju sve knjige'
- Još jedan projekt koji je zapeo: Što je 'banka hrane' i zašto je Hrvatskoj prijeko potrebna?
Zbog socijalnog konteksta u kojem se nalaze – siromaštva, ta djeca imaju puno manje šanse uspjeti u životu nego njihovi vršnjaci iz bolje stojećih obitelji, a da pritom taj uspjeh nema ama baš nikakve veze s njihovim sposobnostima i talentima. Nepravda je očita, a upravo da bi je dokinuli nastao je program 'Moje mjesto pod suncem', koji su u suradnji s kolegama i prijateljima osmislili ljudi aktivno uključeni u Inicijativu ukidanja PDV-a na doniranje hrane.
S obzirom na to da su dio civilnog sektora, mnogo su fleksibilniji od drugih institucija u kojima se odluke donose poprilično sporo, a spore su i potrebne promjene, ističe ovaj vrijedni volonterski trio riječkog Centra za kulturu dijaloga (CeKaDe) i udruge Šarolija: ''Naime, u ovakvom radu morate brzo donositi odluke, brzo povezivati potrebe djece sa zainteresiranim donatorima i institucijama itd. Tako da našim polaznicima od sedam do 14 godina nudimo čitavu paletu sadržaja od kino projekcija, izleta, predstava. Primjerice, jedan dječak voli bubnjati, a bubnjao je po kutijama jer mu roditelji nemaju novaca za pravi bubanj pa smo mu pronašli besplatne instrukcije bubnjanja, jedan drugi se uključio u nogometni klub … U program je uključeno 52 volontera, 26 obitelji i 39 djece, a redovito se tijekom tjedna odvija devet radionica, kao i individualni savjetodavni rad s djecom i roditeljima. Jer teško da možemo pomoći djeci, ako ne pomažemo i roditeljima pa tako roditelje uključujemo u grupni rad kako bi unaprijedili njihove vještine i znanja. Važno je njegovati odnos povjerenja, razumijevanja i uvažavanja i to je ono što onda svakom pojedincu pruža priliku da 'procvjeta'.“
No, pitamo ih, jesmo li kao država i društvo zaista svjesni koliko je važna socijalna inkluzija djece? ''U Hrvatskoj postoji mnogo istraživanja koja ukazuju na porazne posljedice socijalnog raslojavanja na čitavo društvo. Uzmimo samo za primjer tekstove Siniše Zrinšćaka, Paula Stubbsa i drugih. No, u politikama ne vidimo previše napora da se to socijalno raslojavanje riješi. Dio problema je u tome što smo mi još samo do prije dva, tri desetljeća živjeli u socijalno puno pravednijim društvima i ovo raslojavanje koje se događa, prolazi ispod radara svih. Evo primjera – dok je prije dva do tri desetljeća siromašno dijete iz zabitog hrvatskog sela moglo doći u Zagreb, obrazovati se i ostvariti uspješnu karijeru, danas siromašno dijete iz zabitog sela gotovo pa sigurno ostaje siromašan odrastao građanin iz zabitog sela. Budući da je školski sustav preopterećen, puno više djece traži instrukcije koje se plaćaju; apsolutno su sve slobodne aktivnosti privatizirane što znači da se naplaćuju, čime dolazimo do situacije u kojoj uspjeti u školi i razviti vještine i dodatna znanja mogu samo ona djeca čiji roditelji imaju novaca. A to socijalno raslojavanje počinje još u vrtićima'', upozoravaju Sandra, Ana i Zoran.
Stoga je rad na zagovaranju i radu na socijalnoj inkluziji palo na leđa udruga, dodaju: ''Udruge poput Centra za kulturu dijaloga organiziraju, uz svakodnevni rad s djecom, izložbe, predavanja i slične aktivnosti kojima sustavno skreću pažnju na veliku važnost inkluzije. Također, naša udruga je uspjela s tri poslovna subjekta ostvariti suradnju i to tako da ta tri poslovna subjekta (bistro Mornar, pizzeria Maslina, antikvarijat Ex libris) odvajaju određeni iznos novca iz svoje ponude za program 'Moje mjesto pod suncem' - to je model koji smo tek započeli i želimo ga i dalje razvijati s drugim poslovnim subjektima. Dakle - društvo prepoznaje problem i želi pomoći, no država kao da radi na što većem socijalnom raslojavanju. Primjerice, sve više se pojavljuju i provode projekti Europskog socijalnog fonda (ESF). Mnogi od tih projekata za cilj imaju deinstitucionaliziranje socijalne pomoći što konkretno znači da umjesto da država ulaže u programe kojima će se spriječiti socijalno raslojavanje, država preusmjerava europski novac prema udrugama koje će se time baviti. Udruge se, naravno, prijavljuju na te projekte jer im trebaju programi kako bi preživljavali, no u konačnici sudjeluju u nečemu što bismo mogli nazvati privatiziranjem socijalne zaštite''.
''Država
miče svoje ruke, predaje stvar udrugama, a udruge imaju vrlo
nestabilan izvor prihoda i rade na kratkoročnim programima. Što
će se primjerice dogoditi s djecom s kojom radimo nakon što nam
istekne neki projekt? Hoćemo ih poslati kući i reći da je projekt
gotov.? Hoćemo li im reći da psiholog ili socijalni pedagog s
kojim je dijete radilo više nema projektnog novca za plaću tog
stručnjaka?'', pitaju se i upozoravaju: ''Izgleda kao da se
problem socijalnog raslojavanja i problemi ljudi koji žive u
teškim uvjetima sve više prebacuju na milosrđe i dobrotu
pojedinaca, firmi i slično. Pogledajte samo velike humanitarne
akcije koje su se organizirane posljednjih godina – organizirane
su zbog ljudi koji nisu mogli ostvariti svoja osnovna zdravstvena
i socijalna prava koje je država odgovorna osigurati. Umjesto
države, novac su sakupljali 'dobri ljudi'. Nama čitav sustav
socijale kao da počiva na dobroti ljudi, a osnovna ljudska prava
ne smiju počivati na dobroti. Tako je i s našim programom –
on preživljava zbog dobrote firmi i pojedinaca, a program se
zapravo bavi problemom od državnog interesa'', naglašavaju Zoran,
Ana i Sandra.
Podsjećajući da već više od godinu dana traže adekvatan prostor
kako bi djeci mogli pružiti još više, Zoran kaže: ''Pukao nam je
film, da se tako izrazimo, kada nam je prišao predstavnik jedne
tvrtke koja snabdijeva riječke osnovne škole toplim obrocima, s
prijedlogom da nam svakodnevno dostavi tople obroke za djecu s
kojom radimo. Naime, ta djeca nerijetko ne vide toplog obroka
tijekom tjedna. Morali smo tu ponudu odbiti jer nemamo
elementarnih uvjeta. Javno smo objavili, preko društvenih mreža,
da tražimo prostor s pristojnom sanitarnim čvorom (kojeg nemamo)
i kuhinjom u kojoj možemo primiti i podijeliti obroke (koju
nemamo); pisali smo gradonačelniku Rijeke, Sveučilištu u Rijeci,
vapeći za prostorom - iskazali su želju da pomognu, no do sada
nema konkretnih rješenja. I ovim putem apeliramo na njih ili na
bilo koga tko bi nam mogao osigurati primjeren prostor od
dvjestotinjak kvadrata (sad radimo u 70 kvadrata). U tu akciju se
uključila sad već i kultna humanitarna akcija Smiješak iz Rijeke
koja je organizirala humanitarno fotkanje, a prihod ide za
osiguravanje prostora. Također, priključila se tome i sjajna
ekipa Kreativnog kolektiva Kombinat iz Rijeke koja je s nama
odlučila razvijati modele suradnje s poslovnim subjektima kako bi
osigurali novac za prostor. No, vidite i sami da sustav socijalne
zaštite jedva funkcionira pa se sve svede na dobrotu ljudi koji
žele pomoći''.
Stoga zaista mole Grad Rijeku da nešto učini, a sve njihove molbe
u vezi ovog problema predobro su poznate što i ne čudi s obzirom
na to da je nedavno 'Moje mjesto pod suncem' dobilo
ovogodišnju nagradu Volonterskog centra Rijeka za najbolji
volonterski program u Gradu Rijeci, Inicijativa za oslobođenje
doniranja hrane PDV-a bila je u utrci za najbolju civilnu
inicijativu u Europskoj uniji prije par godina, a ove godine za
nagradu Europskog parlamenta 'Građanin godine' dok je knjiga
Centra za kulturu dijaloga 'Vjera u dijalog: sekularno i
religijsko u razgovoru' dobila mirovnu nagradu „Krunoslav Sukić“
Centra za mir iz Osijeka.
''Kad dijete u razmaku od tri mjeseca nacrta ova dva crteža, pomislim da se stvorio čitav jedan svemir''
Sve su to iznimno vrijedna postignuća, a imaju i zajednički
nazivnik, naime, kako objašnjavajaju Ana, Sandra i Zoran: ''Imali
smo tu sreću da nismo krenuli s jasno strukturiranim projektima
koji od početka zahtijevaju točne pokazatelje projekta i sve ono
što ograničava istinsko društveno djelovanje i zagovaranje
promjena. To je boljka civilnog sektora jer ih sustav 'uvaljuje'
u projekte kako ne bi mogli dignuti pogled i zagovarati stvarne
društvene promjene. U Inicijativu za PDV na doniranu hranu
smo krenuli jer smo uvidjeli strahovito nepravedan zakon kojim se
oporezuje donirana hrana. I uspjeli smo promijeniti taj zakon. U
program Moje mjesto pod suncem smo krenuli jer smo vidjeli da
siromašna djeca propadaju kroz sustav, a među njima ima
talentiranijih i sposobnijih za uspjeh nego među djecom bolje
stojećih roditelja. I razvili smo taj program do te mjere da je
vrlo prepoznatljiv, a dobio je i nagradu koju ste spomenuli što
nas čini jako ponosnima, ali nas i obavezuje''.
''Želja nam je da se program i dalje razvija, da primimo puno
više djece, da imamo dodatne aktivnosti, a za to nam je nužan
adekvatan prostor jer bismo djeci željeli osigurati i kuhani
obrok. Također bismo željeli djeci, koja žele nastaviti srednju
školu ili fakultet, osigurati stipendiju. Kao nužnost vidimo i
veću profesionalizaciju radnog tima u vidu zapošljavnja stručne
osobe. U niz predavanja 'Religija i javnost' na Filozofskom
fakultetu u Rijeci, koja je rezultirala knjigom 'Vjera u dijalog'
smo krenuli jer smo uvidjeli ogromnu polarizaciju u društvu
između različitih svjetonazorskih skupina. Naši planovi su dalje
razvijati projekte, uključiti što više djece u program - u Rijeci
ih je 500, a mi ih obuhvaćamo tek četrdesetak, no za sve to
nam je potreban adekvatan prostor, a želimo nastaviti i rad na
uspostavi banke hrane u Hrvatskoj', ističu ključne planove
te zaključuju: ''Želimo se baviti temama koje su društveno
važne i zagovarati proširenje prava marginaliziranih skupina te
time pokretati promjenu zbog koje će građani bolje živjeti - to
je uloga civilnog društva koju želimo slijediti''.
