Nezapamćeni val hladnoće koji nije zaobišao niti jedan dio Hrvatske, a koji je u Primorju dodatno osnažen orkanskom burom, što na ljudskome tijelu stvara dojam od čak -20 stupnjeva, na nekoliko je mjesta u Rijeci objedinio gotovo nespojivo, isprepleo najrazličitije životne priče i sudbine kojima su zajednički nazivnici neimaština, glad, nesreća... Beskućništvo. U Domu Crvenoga križa na riječkim Pećinama, jednom od triju objekata koji je prije dva dana otvorio vrata ovim nesretnicima kako bi, vrlo vjerojatno doslovno, bili spašeni od smrzavanja, poslije više od osam godina skitnje i tumaranja gradom svoj je kakav-takav mir, toplinu i redovit obrok pronašao i Fadil Sinanović, 60-godišnjak koji pamti i sasvim drukčiji život u Rijeci. U punom je smislu na svojoj koži osjetio onu poznatu kletvu "Da bog da imao pa nemao." U Rijeku je stigao iz Tuzle '71., prije više od 40 godina. Došao je tu kao radnik kooperantske tvrtke brodogradilišta 3. maj i živio, kaže, k'o gospodin čovjek.
Živio k'o beg
"Bilo je to zlatno doba i 3. maja i uopće. Radilo se neprekidno u tri smjene, posla je bilo k'o u priči, ali, boga mi, i para. Imao sam novca da ga nisam mogao potrošiti, plaću nikada nisam uspio spiskati do kraja mjeseca. A, znate, hranio sam se po restoranima i nisam štedio ni na čemu. Pa opet, na početku mjeseca lijep sam iznos mogao staviti sa strane, kao štednju, od prošle plaće jer je već stigla nova. Dobivao sam i dnevnice za taj, kako se zvalo, odvojeni život, a stan mi je osigurala firma. Kažem vam, živio sam k'o beg", prisjetio se Sinanović nekog davnog vlastitog života sjedeći s nama u hodniku Doma Crvenog križa.
Iz džepa skromne jakne viri mu smotuljak – komad kruha i nešto salame, što ih je dan ranije za sedam kuna kupio u trgovini. Neće moći dočekati besplatan topli obrok u Domu jer je nekim novinarima obećao da će se s njima naći baš u vrijeme ručka pa danas neće stići prezalogajiti ništa toploga. Nema veze, kaže, obećao sam ljudima i nemam namjeru prevariti ih, a ovo kruha i salame za danas će biti dovoljno.
Falsificirani potpis
Kako bilo, radio je Fadil godinama u riječkom brodogradilištu pa je kasnije mijenjao firme, radio i u Rusiji, neko se vrijeme skrasio i na Korčuli, ali se uvijek vraćao u Rijeku. I pristojno je živio sve do 2003. godine. Pukao mu je tada čir, a s njime se rasprsnuo i život nesretnog Tuzlaka Fadila Sinanovića.
"Završio sam u bolnici, a kada sam iz nje izišao, doznao sam da sam ostao bez posla. I to kako! Moj gazda, naravno, privatni poduzetnik, u svoje je, ali i moje ime potpisao sporazumni raskid radnog odnosa. Falsificirao je moj potpis, ali, tako tipično, sve žalbe, molbe i proklinjanja urodila su – ničim. Poslije sam već počeo sve više pobolijevati i na kraju stvarno, sve da sam i došao u priliku, u brodogradnji više nisam bio u stanju raditi. I tako, dan za danom, tonuo sam sve dublje, a život mi je sve više propadao. Ali, hajde, godinama sam tu, znam puno ljudi pa sam svako toliko nekome nešto pomogao, preselio, uselio, donio, odnio, prebacio... i svatko bi mi za to nešto dao. Ali je, naravno, sve to bilo ništa. A tako je i danas. Na Zametu me svi znaju pa sam već u zoru na tamošnjoj pijaci, pomognem iskrcavati robu i onda mi dadu 20-30 kuna. Imam za cigarete i kavu, a to su mi jedini poroci bez kojih ne mogu, nešto kruha i – to je to", ispričao je Sinanović, koji od te 2003. godine živi na ulici.
'Auuu, parno grijanje i topli krevet, a vani bura'
"Spavao sam zaista svugdje: na livadama pod vedrim nebom, u portunima, pod strehama, na klupama, u bunkeru na Kantridi, na tržnicama, ispred trgovina, raznim baračicama... Lako je ljeti, izdrži se svugdje, staviš malo kartona, papira, najlona i nešto sklepaš..., ali zimi, posebno kad su ovako hladne, zna biti potpuno neizdrživo", požalio se, ali i zahvalio svima kojima treba zahvaliti što mu je pružena mogućnost da se, pa makar i privremeno, smjesti u topli Dom Crvenog križa.
"Auu brate", rekao nam je, "parno grijanje i topli krevet, a vani bura zviždi na sve strane..." Oči su mi se smijale od sreće! Ovdje će si, tko zna poslije koliko vremena, dopustiti i luksuz poslijepodnevnog odmora.
'Neću prositi'
"Po cijele sam dane na nogama, dani mi prolaze u hodanju, stalno sam u pokretu. Nisam kao neki, nazovimo ih, kolege beskućnici koji zasjednu ispred autobusnog kolodvora ili drugdje, sjede po cijele dane i žicaju od ljudi. Ja hodam, šetam i čekam da me netko pozove da mu nešto odradim, da sretnem nekoga kome mogu nešto pomoći... Sve ću, ali neću sjediti i prositi", rezolutan je Sinanović, koji s posebnim ponosom ističe kako nikada niti do jedne jedine kune nije došao proseći. Na to se, tvrdi, nikada neće spustiti. Lila kiša ili peklo sunce on je prvi na tržnici, nudi svoju ruku i krhka pleća i zaradi za dnevnu dozu cigareta, kave, kruha i salame.
"Znate, ne mogu se zamisliti kao prosjaka. U životu sam imao sve, a ostao sam, kako kažete, bez ičega. Međutim, ostalo je još nešto. Imam nešto što mnogi nemaju – dušu! I sve mi mogu uzeti, ali dušu ne! Ona je moja i nitko je ukrasti ne može. I da, mogu živjeti od svoje duše. Eto, i sad ću preskočiti obrok koji jedva čekam jer sam ljudima obećao da ću doći na razgovor... Ali zato što sam takav nikad nisam sam i ne bojim se da ću jednoga dana skapati na cesti sam kao pas. Mnogi me znaju, ne kažem da me svi oni i vole, ali neki od njih drže do mene. Do mene ovakvog kakvog jesam. I zahvaljujući ovakvome životu puno sam bolje od mnogih shvatio da smo svi ljudi, ali da je među nama, ustvari, vrlo malo ljudi. Ali, ipak, ima ih. Eto, ljudi su i omogućili da sada budem ovdje. Ili, padala je kiša, strašno je lila, a ja sam spavao ispred jednog marketa, ispod jednog krovića, više mokar nego suh. I došao je do mene jedan čovjek, nije mi nikakav prijatelj nego me zna jer sam stalno na cesti, i poveo kod sebe kući. Dao mi da prespavam kod njega na kauču samo da nisam na ulici po toj kiši... Zvao me i jučer jedan poznanik i pita treba li mi što... Vidite, još uvijek ima pravih ljudi."
Ne želi biti teret sestri
O budućnosti ne voli previše razmišljati jer se boji da mu ne nosi ništa dobroga. Ali, opet, kaže, ima nade i neće dozvoliti da mu ovo života što mu je preostalo tek tako iscuri iz ruku. Godinama je radio i pravo na invalidsku mirovinu, ma kolika bila, sasvim sigurno ostvaruje, ali ga sama pomisao da se oko ostvarivanja svojih prava mora boriti s nadmoćnom birokracijom tjera na uzmak i prije prvog pokušaja. S druge strane, Fadil ima rodbine u Tuzli, rođenu sestru koja ga zove da joj dođe. I došao je za prošle blagdane, ali samo nakratko jer joj ne želi biti na grbači. Ne želi da na njegove cigarete i kavu troši ono crkavice od mirovine za koju je crnčila cijeli život. Danas-sutra, ako i kada sredi vlastitu mirovinu, razmišlja uistinu spakirati ono nekoliko prnja što ih ima i krenuti k njoj u Tuzlu.
"Dao bih joj tu svoju penziju, dvjestotinjak eura, pa neka onda zna da joj nisam samo trošak nego da zajedno možemo pod istim krovom proživjeti ovo što nam je preostalo", rekao nam je Fadil Sinanović za kraj.
Prema posljednjim podacima, što su nam ih predstavili u prihvatilištu „Ruža svetog Franje“, u Rijeci danas živi stotinjak beskućnika, s tendencijom rasta. Od ukupnog broja, posljednja dva dana u spomenuto trajno prihvatilište, ali i dva ad hoc organizirana, u Crvenom križu te prostorijama KUD-a "Bosna" ukupno je smješten 31 beskućnik. Svma im je osigurano noćenje i jedan topli obrok, ručak, a Crveni će križ od večeras osigurati i večernji čaj i kekse.
