Velika Subota dan je na koji većina vas obilazi trgovine u potrazi za šunkom, jajima, majonezom i svim drugim prehrambenim proizvodima koji se koriste kako bi dan kasnije na stol mogla pristaviti uskrsni doručak. 

Nažalost, u Hrvatskoj, bez obzira što je već godinama dio Europske unije, mnogi ljudi nemaju sredstava kako bi se razveselili barem za blagdane. Jedna takva mučna situacija opisana je i u pismu koje je stiglo ne redakciju Net.hr -a. 

Mjesto radnje: jedan veliki trgovački centar u Zagrebu. Vrijeme radnje: dan prije Uskrsa, završetak prijepodnevne smjene u trgovini. Stojim u nepreglednom redu na blagajni, trgovina je krcata ljudima koji obavljaju preduskršnji šoping. Poput većine njih i ja u svojoj košarici nosim šunkicu, jaja, vikend-opskrbu Coca Colom i slatkim.

Ispred mene stoji mlada djevojka, brineta, niža rastom i malo punije građe, ne bih joj dao više od 25 godina. Kako mi je trgovina blizu kuće i odlazim tamo svaki dan, prepoznajem da se radi o jednoj od zaposlenica. Uvijek je u hodu, jurca s jedne na drugu stranu trgovine, koliko sam primijetio, više od od svojih kolegica – sad guraj paletu s gajbama piva, sad slaži nove proizvode na policu, zatim odjuri do brze blagajne i pomaži nestrpljivim kupcima, zatim skoči do info-pulta i slušaj bijesnu stariju gospođu koja vrši reklamaciju nekakvog miksera – i stiži sve to odjednom, bez stanke, bez predaha – moraš. Zagledam joj se u lice, na njemu se vidi umor. Ne onaj umor koji čovjek osjeća nakon odrađene šihte, nego onaj strašan umor iza kojeg se skrivaju naslage i naslage umora od svakodevno prekovremeno odrađenih sati, od konstantne boli u leđima od dizanja teškog tereta, od psihičke tuposti kad ti uza sve to neki neuljuđeni kupac, kao šećer za kraj, probrunda kakvu psovku. Kosa joj je masna i neuredno svezana u punđu, oči su joj prazne i buše obližnji zid.

Spustim pogled na pomičnu traku i vidim odložena dva omanja bunceka, dvije šnite čokoladne torte u plastičnom pakiranju i litru nekakvog jeftinog vina, vjerojatno ne skupljeg od 30-ak kuna. Dolazi na red na blagajnu, za kojom su dvije njezine kolegice, jedna mlađa, druga starija, oko 40 godina i svježe ofarbana s nekom kričavom frizurom. Po držanju i pričanju, vidi se da joj je nadređena. Starija joj se kolegica obrati imenom i nonšalanto ispali: ‘O, Irena, pa što ti tu imaš, šunkica, vinčeko, kolači, to se sprema neka fešta?’, kao da je suptilno podjebava. Djevojka, poluzainteresirano, vidno izmoždeno i iscrpljeno od posla, bez trunke života i energije u sebi, odgovara: ‘Je, kaj ti je, pa meni je ovo ovdje nedosanjani san. Ovo me brat zamolil da mu kupim i on plaća, nemam ti ja novaca za tak što, draga. Ne sjećam se kad sam zadnji put okusila šunku ili pojela takav kolač. Nemam ni za frizuru mjesecima već, bilo bi divno da meni sve to netko plati.’

Starija kolegica je nastavi blijedo i nezainteresirano gledati, promatrajući kako trpa taj svoj nedosanjani san u plastičnu vrećicu i plaća novčanicom od, očito ne njenih, 200 kuna. Bez ijedne riječi. U zraku ostaje neizrečeno sve. Prešutno pomirenje ‘tako je to, što se može, bolje nam sigurno neće ni biti.’ Upecam joj još jednom pogled krajičkom oka, vidim joj u zjenama jednu prigušenu suzu, koju se svim snagama trudi zaržati da ne padne pred njenim curama, pred nepoznatim kupcima. Možda je i jedna šnita torte za nju, možda će i okusiti malo te šunkice ovog Uskrsa, ali nije imala tih jebenih, pa malo više od 100 kuna, da si ih plati sama.

Nakon silnih odrađenih prekovremenih, subota, nedjelja, blagdana, ova cura pred kojom je tek čitav život, na kraju mjeseca nema ni 100 kuna da se počasti za Uskrs tim malim luksuzom. Nema ni za novu frizuru. Jer, kako nekome tko ne radi za 2000 i nešto kuna mjesečno objasniti da moraš brojati svaku lipu da bi do iduće plaće imao za kruh. Za isti onaj kruh, kakvih joj na stotine prođu kroz ruke u jednom danu.  A kamo li tek za komad torte, kojih na desetke dnevno podijeli kupcima s usiljenim smiješkom, maštajući kako bi bilo da može pronaći tih 15 kuna viška o kojima ne treba razmišljati, koje ne treba prebrajati u svaku lipu, oko kojih ne mora kalkulirati hoće li joj biti neophodne da preživi mjesec – i potroši ih na taj jebeni komad torte. Koji bi joj, dok joj se topi u ustima, vjerojatno rastegnuo usne u onaj banalni, spontani djetinji osmijeh. I možda bi taj trenutak trajao samo nekoliko sekundi. Ali u njemu bi bila živa, bio bi samo njen.

Nakon što se djevojka pokupila, došao je moj red na blagajnu. Dok su mi sve ove misli prolazile glavom, osjećao sam stid, gađenje i bijes. Ova cura, koja radi kao tri konja odjednom, nije imala za jedan uskršnji doručak. I to je država u kojoj živimo.

Sretan vam jeb*** Uskrs. Meni nije. Upravo mi se zgadio", stoji u pismu koje je stiglo na redakciju Net.hr-a.