Nekoliko mladih Splićana podijelilo je svoje stavove o potrebi uvođenja obveznog vojnog roka, piše Slobodna Dalmacija. Mnogi političari smatraju kako bi se mlade putem vojnog roka mogao uvesti red, pa bi oni tako u posljednjem ljetu prije početka studija ili stvarnog života na trideset dana sudjelovali u obavljanju vojnog roka.
Neki od mladih smatraju da je uvođenje vojnog roka suvišno, no nemaju svi takve stavove. "Ne možeš žlicom dobiti rat", rekao je za Slobodnu Dalmaciju Josip, jedan od troje budućih medijskih tehničara i web dizajnera koji je stao na stranu uvođenja vojnog roka, dok je suprotnu stranu zauzelo dvadesetak kolega iz njegovog razreda.
"Bili bismo nakon obuke spremniji za neke izazove, za neke druge stvari na koje nismo navikli", rekao je Vedran koji je također za uvođenje obaveznog vojnog roka. "Svi smo različiti, drugačije odgojeni, možda bi ovo bio način da na jednom mjestu nakratko budemo svi isti", smatra Andrea, koja je također za uvođenje vojnog roka.
Njen kolega iz razreda smatra da je u državi, ipak, potrebnija reforma školstva, a ne vojni rok. "Zašto bi itko od nas bio marioneta u rukama NATO-a? Za koga bismo se borili? Zašto bismo ginuli za one koji u isto vrijeme piju šampanjac i svoju djecu sklanjaju na sigurno?"
"Znaš onu "Di si bija deve's'prve?", e, to te ja pitam – gdje su svi ti pobornici vraćanja obveznog vojnog roka bili? Koliko je njih odslužilo vojsku? Koliko njih ima djecu koja se školuju izvan Hrvatske, hoće li ti klinci sa zlatnom žlicom u ustima obuti gojzerice", pitali su učenici.
Ipak, splitski maturanti dotaknuli su se važnijih tema koje se vežu uz njihovu budućnost. "Što ćemo nakon mature? Hoće li nas čekati posao ili ćemo pakirati kufere? Hoće li naši roditelji financijski uspjeti izgurati nas na fakultet? E, to su pitanja za te mudre političare", proučili su splitski maturanti i dodali da prvo treba popraviti stanje u državi, a tek onda odlučivati o uvođenju vojnoga roka.
"Odgojili su nas roditelji koji su s nama razgovarali, a ne nas udarali, dakle – udarati nas ne smije nitko, pa ni država. Moj život je moj i nitko nema pravo određivati mi gdje ću biti i kako ga provoditi, naravno, ako živim pošteno. Država treba skrbiti o meni, a ne ja o njoj – ja o njoj brinem dokle god radim i plaćam porez. Zatvorite lopove. Otvorite tvornice. Otvorite umove", zaključuju mladi.
