No, njihova je priča, koju donose 24 sata, još zanimljivija zna li se da su oboje kao tinejdžeri u vrijeme Domovinskog rata bili prisiljeni bježati iz svojih mjesta - ona iz Škabrnje, a on iz Vukovara - te živjeti u progonstvu u Zadru, gdje su se i upoznali.
U teškim okolnostima ostvarili svoju viziju
Škabrnjanka Vesna Ražov Martini (42) i njezin suprug Vukovarac Boris Martini (41) preselili su se iz Zadra i vratili se u Vukovar te otvorili luksuzan smještaj u dva apartmana i sedam soba s četiri zvjezdice. Posao kojeg su započeli na prostoru nekadašnjeg Panonskog mora imao bi mnogo više izgleda za uspjeh na obali Jadranskog mora. No, Martinijevi su imali viziju i naporno radili da je ostvare što im je na koncu donijelo poslovni uspjeh u Vukovaru gdje je život težak, a nezaposlenost velika.
"Ja sam rođena u Zadru i živjela sam u Škabrnji do 1991. Imala sam 16 godina kad od projektila nisam s obitelji mogla izići iz kuće. Nismo se čak mogli spustiti u podrum, koliko su gusto granate padale. Nismo ni znali što se točno događa dok nam rođaci noću nisu došli s ratišta, šokirani što smo još u Škabrnji. Bio je 18. studenog i brzo su me s dvije starije sestre, pet godina mlađim bratom i roditeljima izvukli iz kuće i skrivajući se noću iza zaklona od paljbe projektila, doveli nas do ruba sela gdje su čekali kamioni da odvezu nas preostale iz okruženja", priča Vesna Ražov Martini koja je potom s obitelji bila prisiljena boraviti u Sukošanu gdje su imali restoran i pansion te svakodnevno putovati u Zadar u srednju školu koju je tada pohađao i Vukovarac Boris.
Ljubav u Zadru i selidba u Vukovar
Njegova je obitelj u Zadru imala stan u koji je sa sestrom i roditeljima preselio nakon pada Vukovara. Današnji supružnici ondje su se upoznali i zaljubili.
"Boris mi je odmah rekao: "Znaš, ja ću ti se vratiti u Vukovar" pa mi je bilo jasno da moram i ja preseliti ako želim ostati s njim. To mi je bilo razumljivo jer su se svi moji prognani Škabrnjanci žarko željeli vratiti svojim kućama i ta mi je potreba bila nekako prirodna. Vjenčali smo se 2000. godine, a u Zadru su nam se rodile kćeri koji danas imaju 14 i 16 godina. Osmogodišnjeg sina rodila sam u Vukovaru pa voli reći da su on i tata Vukovarci, a mi cure Dalmatinke", kaže Vesna za 24sata.
U Vukovar su preselili 2002. godine.
"Kad smo došli, nije nas baš tako lijepo stanje dočekalo i bilo je dosta mučno, puno neimaštine i problema. Cure su nam imale dvije godine i dva mjeseca, a sin još nije bio ni u planu. Borisovi roditelji ranije su se bavili ugostiteljstvom pa smo odlučili novac od nekretnina iz Zadra uložiti u posao. Zgrada u centru grada koju su posjedovali bila je polusrušena i neiskoristiva te smo uklonili ostatke i krenuli zidati novu. Sagradili smo novi objekat s dva poslovna prostora, a često i sami sudjelovali u graditeljskim radovima. U jednom smo otvorili restorančić brze hrane i mini pekarnicu, a drugi smo iznajmili i od najamnine ulagali dalje. Ništa drugo nismo ni mogli jer je siromaštvo bilo veliko i jedino se jesti moralo. Dobro smo radili sedam-osam godina, otvorili smo i kantinu u gimnaziji, no u međuvremenu se došlo je do zasićenja u tom poslu", prisjeća se Vesna.
"Gosti kažu da su nam sobe ljepše nego na slikama"
U jednom trenutku čak su razmišljali o preseljenju iz Vukovara, no ipak je prevldala Borisova želja da ostanu u gradu koji toliko voli.
"On je tada došao na ideju da otvorimo prenoćište. Imali smo veliki poslovni prostor koji je zjapio prazan, jer potkrovlje i kat zgrade nismo uspjevali iznajmiti, a baš u to vrijeme otvarala se biciklistička ruta podunavskih zemalja koja je prolazila kroz Vukovar", kažu.
S minimalnim sredstvima namjestili su dva apartmana i nekoliko soba. Bilo je to vrijeme kada se počeo razvijati tzv. "ratni turizam". U Vukovar su dolazili Hrvati iz dijaspore, biciklisti, stranci na proputovanju do mora... Odlučili su tada ući u novi posao, dići kredit i krenuti u gradnju dodatnih soba.
"Moja obitelj u Sukošanu se bavi turizmom i ugosteljstvom pa sam znala nešto i o gostima i kako se ophoditi s njima. Kako smo imali uvijete za visoku kategoriju, pripazili smo koje sitnice trebamo zadovoljiti da dobijemo tu kategoriju i uspjeli smo. Nismo ulagali onako kako se to obično radi, da sav najgori namještaj ide u apartmane, nego smo pazili da su nam smještajne jedinice dobro opremljene, moderne i lijepe. Htjeli smo zadovoljiti ukus i potrebe više kategorije gostiju, od poslovnjaka do turista i u tome smo uspjeli. Uz to smo jeftiniji nego što bismo po kategorizaciji mogli biti i to je zaokružilo našu poduzetničku priču. Zadovoljstvo nam je kad nam gosti kažu da nam sobe izgledaju bolje nego na slikama, zbog čega i imamo visoku ocjenu na internetskim turističkim portalima", govore Martinijevi koji svako malo kreću ispočetka. A ako im ne bude išlo s Villom Martini već će, kažu, smisliti nešto novo.
