Za Milicu Manojlović, 36-godišnju glumicu Zagrebačkog kazališta mladih, pomisao da nekome spasi život bila je nerealna. No Milica je doniranjem koštane srži spasila život potpunom neznancu. A sve je, kaže, krenulo sa smrću Ane Rukavine.
Milica se, priča za RTL.hr, prije 16 godina s prijateljima odlučila prijaviti u Registar dobrovoljnih darivatelja matičnih stanica/koštane srži i nakon toliko godina, nakon što je gotovo u potpunosti zaboravila na to, dobila je poziv s Rebra da se podudara.
"Nas par s Akademije odlučilo se prijaviti u registar. To se tada događalo u Amruševoj ulici. Otišli smo jedan dan, prijavili se i prošlo je puno godina od tad. Ja sam skroz bila zaboravila na to, nekako nisam razmišljala o tome. Doslovno sam par dana prije poziva pomislila, zanimljivo da me nisu kontaktirali. Taman je bila godišnjica Anine smrti pa me vjerojatno to podsjetilo. Baš mi se i bratić prijavio u registar i taman dobijem poziv s Rebra da podudaram. Mislim da svjetski registar, ako se ne varam, ima nas oko 33 milijuna i od tih 33 milijuna se pogodilo da smo nas dvije kompatibilne", ispričala nam je Milica.
Šanse za podudaranje s osobom koja vam nije u srodstvu je jedan naspram milijun. Pacijentica s kojom se podudara je dvadesetjednogodišnja djevojka.
Cijeli proces doniranja koštane srži opisala je kao jedno pozitivno iskustvo koje će pamtiti cijeli svoj život.
"Nije uopće bilo naporno, čak mi je prijateljica rekla vidiš ti kad moraš sama za sebe ići na preglede, onda to odgađaš. Znate kako je to, nikad otići kod doktora, a ovo je bilo ustajanje u sedam ujutro s osmjehom na licu i odlazak na Rebro. Tako da očito je nekako lakše brinuti za nekog drugog nego za sebe.
To je sve skupa trajalo tri dana. Ja sam primljena na Rebro, sljedeći dan su izvadili i dan poslije sam puštena. Prije toga sam još možda pet puta bila na Rebru radi vađenja krvi, sistematskog i još se dva puta potvrđivala tipizacija. Stvarno nije oduzelo previše vremena. Evo najviše sam se zadržala na sistematskom, ali to je bilo nekih 3 do 4 sata na Rebru", kazala je.
'Nisam mogla skinuti osmjeh s lica'
Nakon doniranja koštane srži, priča Milica, bila je sva "pobrkana" od anestezije i bolova, ali nije mogla skinuti osmije s lica.
"Sad nekako kad god me nešto muči, sjetim se da se jedna osoba bori za život i ima 21 godinu i to sigurno nije zaslužila. Tako da ću pokušati manje se brinuti i to mi je pouka ove priče", poručuje.
Istaknula je da ne treba brinuti da će članovi vaše obitelji ispaštati zbog toga jer, ako bude potrebe za tim, darivati se može dva puta, jednom nesrodnoj osobi, jednom članu obitelji.
"Registar ima oko 66 tisuća prijavljenih, ja sam 149. koja je donirala. Javio mi se jedan dečko koji je bio deveti i to je bilo prije 12 godina. Može se donirati jedan put nesrodnoj osobi, to je ovo što sam ja napravila, ali može se još jedan put članu uže obitelji tako da vama bliski ljudi neće izgubiti priliku za vašom pomoći ako, ne daj Bože, za tim bude potrebe", naglasila je Milica.
'Voljela bih ju upoznati'
Kome je donirala koštanu srž saznat će tek za dvije godine.
"Ako sve bude u redu, za dvije godine imamo priliku i upoznati se. Isto tako mogu joj poslati pismo u kojem ne spominjem identitet, zanimanje i državu, to pošaljem Zakladi i onda oni to pošalju njoj.
Voljela bih da ona odluči želi li me upoznati, nadam se da će htjeti. Bilo bi mi drago upoznati ju. Prvo ću vidjeti kako će to proći nakon mjesec dana. Još uvijek mi je nelagodno možda poslati pismo, ona isto tako ima šansu javiti se meni, ali ne znam još. Nadam se da će ona to prva napraviti jer bi mi to nekako bilo logičnije i lakše, ako ona to želi", poručila je.
Kaže da su joj podrška bili svi, od obitelji pa do prijatelja i kolega.
"Nažalost ja sam ostala bez roditelja dosta rano. Tata je poginuo kada sam imala deset godina, a mama je pet godina kasnije umrla od raka. Ali na početku su znali samo sestra, tetka i najbolja prijateljica. Nisam htjela nikome govoriti dok se ne potvrdi i onda je redatelj jedan dan kada sam kasnila na probu, to je bio dan sistematskog, rekao ostalima. Svi su bili podrška, neki su se čak i rasplakali. Tako da dobila sam jako puno komentara od jako puno ljudi, uglavnom svi pozitivni.
Javilo mi se jako puno preko Facebooka, koji su to proživjeli, čija su djeca to doživjela i koja nažalost nisu dočekala transplantaciju, tako da je dirljivih priča bilo masu", rekla je Milica.
Poziva sve da razmisle i daruju svoje matične stanice jer poručuje da nečiji lijek posjedujemo svi.
"Spas je u svima nama, lijek je u svima nama jer nije da ste donirali bubreg pa sad morate još pola života prilagoditi tome. Ovo je nekako najprihvatljiviji način da se nastavi normalan život. Ja evo još povremeno na lijevoj strani osjećam bolove, ali ništa neizdrživo", kazala je Milica.
'Svoj posao obožavam'
Milica je članica ansambla Zagrebačkog kazališta mladih koji je upravo izašao s premijerom predstave Braća Karamazovi.
Izvor: Marko Ercegović / predstava Braća Karamazovi
"Želja da postanem glumica je nekako došla postepeno, nije da sam oduvijek znala, nije bilo tog samopouzdanja. Nakon srednje sam išla odmah na prijemni, ali nisam prošla i tako je to bilo četiri godine. Tek četvrti put sam primljena. Primljena sam 2007., a između 2004. i 2007. sam išla na dosta dramskih radionica. Ali evo profesionalno se glumom bavim već 10 godina, od prve premijere koja je bila 2012. godine", kaže Milica.
Svoj posao obožava te ga ni ne doživljava kao posao u pravom smislu te riječi.
"Ja svoj posao obožavam. Ni ne mogu ga nazvati poslom. To nije da se ustanem, odem u ured i osam sati radim i nekad ga volim, a nekad ne. Bude teško i na ovom poslu, ali mi smo kolektiv i radim u najboljem mogućem ansamblu. Jedni drugima smo podrška i uživam. I kad je teško nekako 'pregrmim', ali zaista se prekrasne stvari događaju na probama tako da stvarno uživam", rekla nam je.
Iako ima predivan posao koji ju ispunjava, u svoje slobodno vrijeme voli stvarati nova iskustva.
"Obožavam putovanja, hranu, društvo, malo sam bila stisnuta oko nekih sportova, ali probijam led i s tim pa sam probala surfati, penjati se na stijenu iako imam strah od visine tako da volim pokazati da mogu iako me ponekad strah. Neki poseban hobi nemam, ovo je sve nekako više usklađeno s nećakom, sestrom ili prijateljima", kaže Milica.
Milica će uskoro saznati je li mlada djevojka dobila novu priliku za život. Darivanje matičnih stanica i koštane srži možda izgleda zastrašujuće i bolno, ali to je ništa u usporedbi sa strahom za vlastiti život osobe koja je teško bolesna ili straha njihove obitelji od njihovog gubitka.
