Obitelji Sanader dramatičan obrat još je teže shvatiti jer se on nije dogodio u prvim danima ili satima nakon što je glava obitelji, pod još nedovoljno raščišćenim okolnostima, odlučila po prvi put pobjeći i napustiti premijersko mjesto. Tada, prije više od godine dana, nije se dao ni naslutiti ovako dramatičan razvoj događaja.
Oni su nastavili živjeti svojim luksuznim stilom života, nisu se osvrtali na činjenicu da se polako, sloj po sloj, odmotava šareni papir u koji su čitavo desetljeće umatali nepobitno – da žive daleko iznad realnih mogućnosti koje se legalnim prihodima mogu opravdati. Krivo su procijenili, mislili su da se dosad impotentna pravna država, kao i u mnogim primjerima prije njih, neće usuditi, da će ih ostaviti na miru.
Ignoriranje očitog
No, okolnosti su se u međuvremenu iz temelja promijenile. Daleko od toga da je Hrvatska postala idealna država u kojoj svakoga stigne ruka pravde, daleko od toga da politika i dalje nema veliki utjecaj na odabir sljedeće velike zvjerke koju će zadesiti davno zaslužen interes uskočkih istražitelja, ali sama činjenica da su nekoć nedodirljivi barem selektivno počeli padati već je dovoljno duboka promjena za ovu opljačkanu državu. Obitelj Sanader je sve to imala priliku promatrati, ali je očito odlučila ignorirati. Kada je stvarna moć nestala, iluzija moći ostala je prejaka. Gubitkom moći bivši premijer Ivo Sanader izgubio je i auru nedodirljivosti, no to, očito, nije bio spreman prihvatiti.
Uslijedio je cijeli niz neracionalnih poteza, a sve je kulminiralo bijegom u Austriju. No, čak ni u ćeliji u Salzburgu Sanader ne uspijeva pojmiti stvarno stanje stvari, nego poručuje kako su prava njegove obitelji ugrožena postupanjem sudova i policije, te traži njihovu zaštitu.
Je li šutnja bila zlato?
Zaštitu od čega? Mirjani, Petri i Bruni, pa ni Ivi Sanaderu ne događa se ništa izvan onoga što je međunarodnim zakonodavstvom i zakonima ove države propisano. Na njih su se zakoni samo konačno počeli primjenjivati. Nije na njih nasrnula nekontrolirana, osiromašena, bijesna gomila, nego ih sustiže lošija prošlost. Gospođa Mirjana nije vapila kako 'ovoga ima još samo u Zimbabveu' u vrijeme dok su se njezinom suprugu sa zapešća kočoperili satovi vrijedni desetke tisuća eura, nije se pitala odakle u vilu u Kozarčevoj pristižu gomile vrijednih umjetnina kada si ona i suprug, i s natprosječno visokim primanjima, to ni u snu ne mogu priuštiti.
Javna imovinska kartica bivšeg premijera vrvjela je podacima za koje je supruga morala znati da su frizirani, ali joj, primjerice, na kraj pameti nije bilo pitati Ivu zašto je u rubriku umjetnine upisao milijun i pol kuna vrijednosti iako je znala da ono što nose zidovi u Kozarčevoj vrijedi nekoliko puta više.
Sve to, otkriva se malo-pomalo, samo je djelić onoga o čemu je Mirjana šutjela, barem javno. Veliku buku, pretpostavka je, nije dizala ni u privatnosti svoga doma, jer bi onda vjerojatno razmjeri razmetanja nezarađenim bili daleko manji. Svoju šutnju gospođa Sanader odlučila je prekinuti tek kada joj se dogodila normalna pravna procedura koja bi se dogodila bilo kojoj drugoj supruzi kada joj partner pod pritiskom sumnji u teška kriminalna djela zbriše preko granice.
Prestaje li vrijediti načelo – 'ko je jamio, jamio?
Nije ni prva ni posljednja kojoj se dogodilo da joj država preventivno onemogući raspolaganje imovinom. Prije nje isto je prošla i supruga Vladimira Zagorca, no bilo je to manje javno. Raspolaganje imovnom zapriječeno je i Pevecima i Polančecima. Država to, naravno, ne radi iz inata i osvetoljubivosti, nego zato da na kraju svih procesa, kada jednom presude budu pravomoćne i utvrdi li se da je šteta napravljena te da je imovina stečena izvršenjem kaznenog djela, bude u mogućnosti i namiriti tu štetu.
Do konačnog raspleta svih procesa koji će zakačiti Ivu Sanadera još će vjerojatno proći godine. No, već i ovoj fazi, kada još nema niti naznake kako će sve završiti, dogodilo se nešto što bi konačno moglo promijeniti odnos moćnika prema zgrtanju materijalnih dobara. Do ove javne pljenidbe (doduše, privremene i preventivne) još uvijek je u mentalitetu naroda bila urezana ona stravična Rojsova izreka: 'Ko je jamio, jamio.' Nakon što su sudski ovršitelji proveli 15 sati kod obitelji Sanader, ta se rečenica više ne čini tako trajnom, konačnom i duboko nepravednom. Osim ako sve ne stane na jednom čovjeku i njegovoj obitelji. Pa, bio on i najomraženiji bivši premijer na ovim prostorima.
