Svakog dana, prilikom vraćanja s mora na kojem provede i do nekoliko dana, ribar Darko Kunac muku muči s traženjem mjesta na koje će privezati svoju dvadesetmetarsku željeznu koćaricu.
'Evo, ovako mi je skoro svaki dan. Pa da čovik neće poludit! Vrtimo se dok nam se netko ne smiluje i oslobodi vez', kazao je 48-godišnji Kunac iz Podgore za Tportal.
'Zar podatak da se ljudi nemaju gdje privezati i iskrcati ulov nije za zatvor? Prodaju nam priče o koncesijama i potkoncesijama koje nitko normalan ne može razmrsiti. Zašto nemamo burzu ribe? Zašto cijena 'obojenog' goriva varira i nikad ne znaš koliko ćeš morati platiti?' pita se. On i njegov brat zasad nemaju prevelikih problema s plasmanom jer dobro surađuju s jednom manjom splitskom tvrtkom, pa i ulov znaju prilagoditi njenim potrebama, no to ne poništava tužnu činjenicu da je tržište još uvijek potpuno nesređeno. Naši ribari, kaže, katkad doslovce bježe od ribe kako joj ne bi srušili vrijednost', kaže.
U ribarstvu djeluju dva lobija
Kunac je tek ribar koji se ovim poslom bavi već više od 30 godina, nema nikakvu važnu funkciju niti ga se, prilikom donošenja novih pravila, išta pita. Kaže kako je hrvatsko ribarstvo podjeljeno u dva lobija.
'Koristio bih i teže izraze, ali ne da mi se potezati po sudovima. Prvi lobi je koćarski, a u njemu glavnu riječ vode Riječani koji preko HBOR-a grade nove brodove, kroje zakone kako im odgovara i raspisuju natječaje za poticaje kako se dogovore i kada se za to pripreme. Drugi lobi su plivaričari, a tu su tvrtke 'Sardina' i 'Ugor' te general Gotovina, on je glavni i odlučuje o svemu oko tuna. Ostali dobiju mrvice. I svi se uvijek vade na europske zakone, a nama ribarima ne daju ni da ih proučimo', rekao je Kunac.
U Podgori je ostalo još desetak ribara, no u pogonu su tek dva broda čitave godine. Ostali ribari izvan sezone isplove prema Bračkom i Hvarskom kanalu dok se ljeti okreću svojim apartmanima, pizzerijama i štandovima s 'điđama' za turiste. U razgovoru za Tportal, kazao je kako bi se Hrvatska trebala ugledati na Italiju koja ima burzu ribe na kojoj država garantira najnižu cijenu, pa ako riba ostane neprodana - otkupljuju je za policiju, vojsku i staračke domove ili za riblje brašno.
'Pametni su oni, i jaki! Evo, već godinama harače po našem ZERP-u koji nikada nismo stvarno uveli jer nemamo nikoga da im se suprotstavi, njihova država čak ih potiče na to. Hrvatska nema toliku flotu da bi iskoristila sve kvote i opet bismo višak morali ponuditi prvim susjedima, dakle Talijanima - samo što bi tada morali platiti odštetu našoj državi. Kome nije u interesu da se taj problem riješi?', pita se Kunac.
Nerazumni zahtjevi
Nije mu baš jasno zbog čega se svako malo ribarima nameću veća 'oka' na mrežama. Dodaje kako je prije tri godine u njih morao investirati gotovo 60 tisuća kuna iako nije vidio efekte u obliku popravljanja ribljeg fonda.
'Ima tu jedan državni tajnik, Mišura se preziva, koji nam je obećao riješiti sve po kratkom postupku. I nikada nam se više nije javio. Zovemo ga mi svaki dan, a tajnica uvijek odgovara da je nedostupan, da je na sastanku, da će odgovoriti... I onda jedan kolega nazove isti broj i predstavi se kao novinar Jadran Marinković, kao da je zainteresiran napraviti reportažu s gospodinom Mišurom. Oh, da samo vidite kako je brzo oslobodio raspored!', ispričao je Kunac.
Valja podsjetiti kako je ministar poljoprivrede, Tomislav Tolušić, izjavio kako su problemi hrvatskih ribara, poput spomenutog nedostatka mjesta za vez i iskrcaj, 'apsolutni prioritet', do sada se ništa nije promijenilo.
