Treba li, i može li jedan mladi zamjenik zamjenika pročelnika za istraživanje ruda i gubljenje vremena uzeti metlu u ruke i čistiti gradske ulice? Naravno da može. I naravno da treba.
Ne govorim sada naravno o ljudima koji su pri kraju svog radnog vijeka, ljudima koji zbog svog fizičkog zdravlja ili visoke stručne spreme ne mogu ili ne moraju obavljati takav posao, već sada govorim o mladim ljudima, u punoj snazi, koje je stric zaposlio da fotokopiraju zamjeniku pročelnika koji istražuje rude i gubi vrijeme.
I gotovo sam siguran da je zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević u svojoj prvoj redovnoj konferenciji za medije u ovoj godini mislio upravo na takve. Još u svojoj kampanji, budući gradonačelnik grada Zagreba upozorio je o nesrazmjeru gradske administracije i operative.
Još tada, a ponavljam, govorim o vremenu pred izbore, Tomašević je iznosio informacije o određenim viškovima radnika i radnica u Zagrebačkom holdingu i obećao ako ga građani grada Zagreba izaberu, srezati taj višak u administraciji.
I građani grada Zagreba su ga izabrali. U velikom dijelu upravo zbog toga. Jer se građanima grada Zagreba, kao uostalom i građanima grada Splita, gadi da uopće postoje mladi i sposobni ljudi koji mogu mesti ulice ili raditi bilo kakav pošten posao kakav rade i oni – ali ga ne rade.
Jer su imali sreće u životu da imaju nekoga tko će za njih izmisliti radno mjesto na kojem neće raditi ništa. Od ponedjeljka do petka, biti slobodni za vikend, uživati sve državne praznike i blagdane, bolovanja i godišnje odmore i za to biti jako dobro plaćeni.
Građanima grada Zagreba, kao uostalom i građanima grada Splita od čijeg se gradonačelnika očekuje slično, takvi ljudi se jednostavno gade. Jer građani grada Zagreba, kao uostalom i građani grada Splita žive u kapitalizmu u kojem je takav život praktički nemoguć. Potpuna utopija. Ne samo osmosatno dnevno radno vrijeme, već rad vikendom, prekovremeni rad, mobing i ropstvo u kojem žive.
I zbog toga su građani grada Zagreba, kao uostalom i građani grada Splita glasali za ljude koji su obećali tome stati na kraj. Barem u svojoj administraciji, i barem u opsegu u kojem mogu takve ljude koje smo kolokvijalno nazvali uhljebima nam maknuti s očiju. Ne zbog toga što su ti ljudi nekom nešto nažao učinili.
Već zbog toga što nam se gade. Što su simbol svega onog lošeg što je proizašlo iz ove zemlje i ovog sistema, svega najgoreg, svega onog zbog čega nam djeca odlaze iz zemlje, i svega onog zbog čega nam se svima ova zemlja toliko gadi da je postalo mučno živjeti u njoj.
Ti ljudi su postali simbolom jednog sustava i jedne politike koja je u trideset godina sravnila sa zemljom sve vrijedno, moralno, časno i pošteno. Sve te divne osjećaje od solidarnosti do empatije koje smo imali jedni prema drugima.
Ti ljudi svojom besramnom egzistencijom u uredu zamjenika zamjenika pročelnika za neku p**** m******* polako, ali sigurno stvorili tu kritičnu masu koja je pokrenula promjene, i na njima se vjerujte mi neće zaustaviti. Jer je ljudima više dosta i te promjene tek nas čekaju na idućim izborima.
Ljudima je jednostavno muka, i ljudi više ne mogu gledati te bahate skotove koji samozadovoljno petkom odu iz svojih ureda u kojima su pogledali sve sezone svojih serija, da bi iz proračuna, dakle doslovno sa naše ropske grbače primili istu plaću ako ne i višu.
Možda sam previše izravan, ali jedno znam sigurno. Dovoljno sam bijesan na te i takve, da svaki put kada prođem hodnicima bilo koje državne institucije i vidim toliko mladih i radno sposobnih ljudi kako ne rade doslovno ništa jednostavno popizdim. I to ne zbog nekakve ljudske ljubomore kako već vidim vaše komentare, ili jala što je netko završio u životu višu školu od mene.
Već zbog toga što nas sve ti ljudi prave i drže budalama. Sve nas koji smo na svojoj koži osjetili hrvatski kapitalizam.
Dijete sam socijalizma. I kao takvo, taj me plemeniti sistem naučio da ništa raditi nije sramota. Pa čak i mesti ulice. Svaki rad je vrijedan i pošten, ako u sebi ima tri stavke. Pošteni trud, radnu etiku, i savjest prema poslu koji obavljaš, ali i prema zajednici. U svom životu radio sam administrativni posao, pa sam ga kao višak radne snage zamijenio metlom. Istinabog tacnom, ali u ugostiteljstvu uglavnom meteš pa ti dođe na isto.
Dok sam radio u administraciji, poštovao sam ljude koji su radili u proizvodnji. One sa metlom u ruci najviše. I poštujem ih i danas. I na kiši, buri, na minus deset i plus četrdeset ti mladi ljudi vrijedno i savjesno obavljaju svoj posao.
Ne zbog toga što nisu imali sreće da imaju nekog tko će ih zaposliti u administraciji, već zbog toga što su naučili da se na kraju dana samo broji kruh koji svojoj djeci doneseš na stol. Kruh zbog kojeg ćeš se jutrom pogledati u lice dok se briješ i znati da živiš ispravno, i da svoju djecu učiš ispravnom životu. Kroz svoj pošten, vrijedan i društveno koristan trud.
A to ovi mladi ljudi, među tih sedam stotina koji su višak jer i jesu višak tek treba da nauče. Zbog toga dobro nam došli u hrvatski kapitalizam i slobodno tržište. Metlu u ruke braćo i zavrnite rukave.
Ako vas je slučajno nečeg sram, može vas biti samo godina koje ste proveli ne radeći ništa i praveći sve nas koji krvavo radimo prvorazrednim budalama. Svih nas koje iz sna bude plamene zore, hladna jutra i dim iz dimnjaka. Svih nas robova u ovoj zemlji koji u lancima zarađuju svoj kruh i po zimi i po ledu, po nesnosnim vrućinama.
Dobrodošli braćo konačno u našu Hrvatsku.
*Stavovi izneseni u kolumni osobni su stavovi autora i ne odražavaju stav RTL.hr-a*
