Branko Lazarević bivši je policajac i šef ekipe za očevide Policijske uprave zagrebačke, novinar i publicist.
Zahvaljujući ovom umirovljenom kriminalistu, vikendima u veljači čitajte o događajima na kojima je radio sa svojom ekipom. Teške su to sudbine iz prošlosti o kojima javnost do sada nije puno znala.
Danas donosimo priču o muškarcu koji je ubio bivšu ženu, njezine roditelje i bebu od godinu dana. Presudio je i sebi u zatvoru.
Miris ustajale ljudske krvi i smrti
Tek što se razdanilo 19. svibnja 1993. godine u zagrebačkoj ekipi za očevide zazvonio je telefon.
"Na području Samobora, u Brezju, ubijeni su supružnici Knežević, Danica i Strahinja", glasila je dojava.
"Proradilo" je još nekoliko telefona. Zazvonio je i onaj u Prečkom, i to u stanu inspektora Lazarevića. Krenuo je odmah i to izravno u Brezje. Dok je vozio, glavom mu je prolazilo: "Ubijeni supružnici Knežević…"
Počeo se već tada pitati kome je trebalo da ubije i ženu i muža, zašto...? Na mjesto ubojstva je stigao prije ekipe za očevid.
"Nogom sam lagano odgurnuo pritvorena kućna vrata, ušao u hodnik i zastao. U zraku je lebdio neki tup miris, miris ustajale ljudske krvi i smrti kojega sam toliko puta osjetio. i sada sam ga prepoznao, ali nikada ga do kraja nisam uspio opisati. Na sreću, kroz otvorena vrata dopirao je vjetrić, koji je koliko toliko osvježavao kuću punu smrti", prisjeća se Lazarević.
Još u hodniku, pogled mu je skliznuo desno, prema spavaćoj sobi supružnika. Uz njezin desni zid bila je prislonjena oveća sjekira. Krvavo sječivo ukazivalo je da je baš ona zaustavila živote Danici i Strahinji. Njih dvoje u pidžamama ležali su na bračnom krevetu pokriveni poplunom do visine prsišta. Oboje su na zakrvavljenim glavama imali po jednu veliku ranu. Jastuci i posteljina bili su obilno natopljeni zgrušanom krvlju. Krvi je bilo posvuda... po zidovima, stropu pa i na regalu.
Smrt u kolijevci
Po pravilima struke, trebalo je pregledati cijelu kuću.
"Oprezno sam ušao u drugu spavaću sobu. U njoj, uz zid desno od vrata bio je ormar čija vrata su bila orvorena. Na podu ispred njega bila je velika gomila odjeće. Zastao sam i pogledom prešao preko te čudne gomile izbačene iz ormara. Opazio sam na podu dio stopala obuvenog u crvenu čarapu koje je virilo ispod odjeće. Dotaknuo sam nogom petu i cijela se gomila odjeće zatresla. Sada mi je bilo jasno o čemu se radi. Pomaknuo sam nabacanu odjeću i ukazalo se tijelo mlade žene koje je ležalo potrbuške. Na žutim hlačama bilo je dosta prašnjavih i zelenkastih brisotina. Oko vrata joj je bila svilena marama, još uvjek je bila čvrsto stisnuta. Zaključio sam: 'Ubijena je vjerojatno u dvorištu i do sobe je vučena po travi i prašnjavim površinama'", govori Lazarević i nastavlja:
"Kada sam je okrenuo na leđa, ugledao sam joj lice. Bilo je modro, očni kapci su bili otvoreni. Brecnuo sam se. Učinilo mi se kao da su nam se pogledi sreli, kao da me je ošinula pogledom i ukorila zašto sam prekasno stigao, i postidio sam se…"
Bilo mu je jasno, to je Natalija, kćer ubijenih supružnika, ali za nju nitko nije rekao da je mrtva.
U istoj sobi, ali prema zidu nasuprot vrata opazio je i dječiju kolijevku. Prišao je.
"U kolijevci je beživotno ležala Ivona, rođena godinu dana ranije. Ručice su bile uz tijelo, šake polustisnute, kao da se spremala oduprijeti ubojici ali nije mogla. Na prsima joj je odjeća bila zakrvavljena tragovima probadanja nožem. Podigao sam beživotno tijelo, stisnuo zube i pokušao odglumiti profesionalca, ali nije išlo, osjetio sam da su mi se oči navlažile. Pažljivo sam, kao da Ivona spava, položio tijelo na krevet. Trudio sam se da ju ne "probudim". Tješio sam samoga sebe: 'Možda nije ni osjetila što se s njom događa, možda je umrla odmah, od prvoga proboda'. Pogledao sam i dno kolijevke, bila su tu tri oštećenja od uboda nožem i pomislio sam: 'Toliko je snažno ubadao da je istovremeno probio i tijelo i dno kolijevke'", svjedoči inspektor u mirovini o potresnom krvoproliću.
Stravično svjedočenje ubojice
Policajci nisu gubili vrijeme. Ubrzo su doznali su da je Natalija živjela u izvanbračnoj vezi s Ivicom Štefanovićem. On je nekada živio s njima, ali je prije par mjeseci negdje preselio. Policajci su odmah Ivicu doveli u policijsku postaju.
Ubrzo je priznao i mirno ispričao: "Nataliju sam volio, volim je i sada, samo nikada nisam bio siguran da li je ona mene voljela. Svađali smo se i morao sam otići. Radila je u salonu za masažu. S time se nikada nisam mogao složiti. Sinoć, na kraju radnog vremena, pričekao sam je pred salonom i krenuli smo kući zajedno. Ušli smo u dvorište i ponovno sam je počeo nagovarati da tamo ne radi, ali me nije htjela poslušati. Najednom sam je zgrabio za vrat i počeo je daviti maramom koju je imala oko vrata. Stezao sam sve jače i jače dok se nije umirila. Iz šupe sam uzeo sjekiru i oprezno ušao u sobu njezinih roditelja. Svakoga sam po jedanput oštricom udario točno po sredini lubanje.
Bilo je oko ponoći kada sam ušao u sobu gdje je spavala kći. Uzeo sam je iz kolijevke, legao na kauč i stavio je sebi na prsa. Na trenutak se probudila, ali je opet zaspala. Razmišljao sam da li da i nju ubijem, ili da je ostavim živu. Pred svitanje, došao sam do zaključka da je najbolje da i nju ubijem jer majku, djeda i baku sada već nema, ja ću ionako u zatvor, a njoj je bolje da je mrtva nego da je stave u neki dom za nezbrinutu djecu. Vratio sam je u kolijevku, uzeo nož i nekoliko puta snažno zamahnuo, nije ispustila ni glasa."
Ivica je osuđen na dugogodišnju kaznu zatvora. Jednoga jutra u zatvorskoj ćeliji pronašli su ga obješenoga.
