Mario Benci (42) još je kao dijete na poseban način volio Kalvariju u Mariji Bistrici. To mu je bilo najdraže mjesto u svetištu. Tamo ga se moglo vidjeti znatno češće nego u crkvi. Na tom mjestu godinama kasnije njegov se život promijenio. Tamo je dobio poruku koja mu je spasila život.
Stoga smo to mjesto, posebno i sveto za ovog vjernika iz Globočeca kraj Marije Bistrice, i odabrali za naš susret. Dogovarali smo se za taj naš susret danima i sve je izgledalo kao da do njega na kraju ipak neće doći. Iskrsnuo je bezbroj nepredviđenih situacija koje su ga skoro sasvim spriječile. Ipak, u rano jutro dan uoči Velike Gospe susreli smo se podno Bistričke kalvarije. Mario je to objasnio riječima: "Živo svjedočanstvo i vodu ne možeš zaustaviti, uvijek negdje nađe put do svjetlosti."
Jučer je, naime, bila 11. godišnjica Marijeve operacije nakon koje je malo tko vjerovao da će taj, tada 31- godišnjak, nastaviti život. Mario je, naime, 2013. obolio od raka i to onog najgoreg. Agresivnog i galopirajućeg - od sarkoma. Ali je i ozdravio. Tvrdi - čudesno, uz pomoć Majke Božje Bistričke.
No njegovu bolest nisu prvo dijagnosticirali liječnici. Da boluje od raka saznao je moleći se na Kalvariji. Teško je i on u to povjeravao jer nikakve simptome nije imao. Odlično se osjećao, bio potpuno zdrav. Ali nešto prije, počele su se događati neke sasvim čudne stvari.
Spas od sigurne smrti
“U proljeće 2013. nekoliko noći zaredom budim se po noći sav u suzama. Uplakan, mokar, izmoren. Ne shvaćam što se događa. No, pomalo to i ignoriram, nastavljam normalno funkcionirati. Idem na posao, družim se, ali počinjem intenzivnije moliti. Nakon jednog obiteljskog ručka, nedugo nakon tih mojih besanih noći, nešto me zove da opet odem na Kalvariju, do 12. postaje, na kojoj imam svoje mjesto. To je jedan mali zemljani trokutić gdje uvijek stanem i molim. I dođem i počnem moliti i odjednom me nešto snažno povuče na koljena. Bio sam bespomoćan. Klečao sam, plakao, u jednom trenutku stavio ruke na lice i tad mi je odjednom došlo saznanje da imam tumor, da imam rak. Bilo je kao da sam utonuo u neki san”, počinje priču Mario dok sjedimo na zidiću podno bistričke Kalvarije.
Mario je bio izvan sebe, ali nije htio vjerovati, govorio si je: "Ma kakav rak, imam sve što mi treba, hvala dragom Bogu na tome." No opet ga je nešto kopkalo, nije mu dalo mira…
“Razmišljao sam: Što ako mi Majka Božja šalje poruku da se spasim od sigurne smrti. Tada sam počeo moliti Boga da mi pošalje nekoga kome mogu povjeriti svoj san o bolesti. Nakon dva tjedna u misli mi je došla moja teta Marica s kojom sam oduvijek bio blizak. Ona je i radila u KB-u Dubrava. I odlučio sam se njoj povjeriti i zatražiti je pomoć. Roditeljima tada još nisam htio ništa spominjati. Kad sam joj rekao da sam sanjao da imam rak, rekla je: 'Pa joj, Mario, to si ti samo zamislio, pametnije ti je da sanjaš žene!’ Kazao sam joj da zadnja dva tjedna ne spavam, da se konstantno molim na Kalvariji i da sam dobio spoznaju i da to treba provjeriti”, nastavlja nevjerojatnu priču naš sugovornik.
Teta tada, vidjevši kao je odlučan i uvjeren u ono što govori, odluči ne ignorirati njegove molbe. Mario je uskoro primljen na Hitni prijem u Zagrebu i na liječničko pitanje što muči mladog zdravog muškarca odgovara: "Sanjao sam da imam rak."
Nailazi na smijeh, ruganje, a neki su se, ističe, sažalno smijali na način ’tako mlad, a već prolupao’
“I zaista, pregledalo me više liječnika, napravili su pretrage, no nalazi su bili odlični i nisu pokazivali nikakave znakove zloćudne bolesti. Međutim, uskoro sam opet nazvao tetu i rekao joj: "Opet imam napade, po noći ne spavam, i opet sam od Boga na Kalvariji dobio spoznaju da se moram liječiti. Molim te da mi se napravi analiza tkiva, reći ću im gdje ga treba uzeti”, prisjeća se Mario najturbulentnijih trenutaka u svom životu.
I opet je, kaže, završio kod istog doktora, abdominalnog kirurga na Hitnoj, a on mu je s vrata odmah rekao; "Što je sad, što si sad sanjao?"
"Doktore, ništa, imam rak kao što sam Vam već rekao i hoću da mi pomognete."
Liječnik ga je pozorno pogledao i ozbiljno upitao što točno hoće od njega.
“Rekao sam da hoću da me izrežu na preponi i uzmu uzorak. Jedan njegov kolega, koji je također bio tamo, kazao je: 'Mario, ja za Vas mogu staviti ruku u vatru da ste potpuno zdrav čovjek’, na što sam mu rekao - Pazite, mogli biste jako opeći tu svoju ruku”, opisuje nam Mario razgovor s Hitne.
Teška, komplicirana operacija
Nalaz biopsije uskoro je pokazao da je Mario imao pravo. Liječnik ga je pozvao i pitao: "Kako si, Mario?" Odgovorio mu je: “Onako sam kao i ovaj vaš nalaz što ga držite u ruci.”
“Tada mi je doktor rekao: 'Mario, oprostite molim Vas, nije dobro. To je zloćudni agresivni tumor, odnosno sarkom.' I suze su mi tada krenule same od sebe. Stavio je ruku na mene i rekao: 'Oprostite još jednom, u moje ime i u ime svih mojih kolega. Dragi Mario, ovog trena ste nas sve ujedinili i krećemo u borbu za Vaš život.' Odvratio sam mu da ni njemu ni drugima ništa ne zamjeram, već da sam samo molio Boga za njih”, prisjeća se Mario trenutka kad su liječnici potvrdili ono što je on već znao. Dodaje kako su prognoze bile crne, jako crne, jer sarkom je tumor koji preživi veoma malo ljudi.
“Operacija je bila teška, komplicirana. Rekao sam doktorima da se ne moraju brinuti, već samo odraditi posao najbolje što mogu, a ostalo je moja briga. Cijeli sam izrezan, vadili su mi mišić van, ma - da vam ne opisujem detalje, bila je to ozbiljna i teška operacija. Dvije godine sam se oporavljao, hodao na štakama. Godinu dana kasnije sam i žuč operirao. Bilo je tu još operacija, ali sve sam uz Božju pomoć preživio. Zahvalan sam kirurzima što su sve napravili kako treba. Ali kemoterapije i zračenje na koja su me poslije poslali sam odbio, znao sam da nema potrebe za tim", priča nam Mario.
No, osim njega, ističe Mario, malo tko je uopće bio optimističan. Onkolog je kazao da su dvije godine najviše što će živjeti. A i te dvije godine u bolovima i muci.
Mario je preživio i iz svega izašao jači nego ikad. Nakon što je prohodao, u Bazilici Majke Božje Bistričke dobio je, kaže nam, spoznaju da treba napisati knjigu - svoje svjedočanstvo.
'Pa ja ne znam pisati?'
“Uf, kako napisati knjigu - pitao sam se. Iz hrvatskog jezika u osnovnoj školi imao sam jedan, lektiru nikad nisam pročitao, sastav u školi nisam znao napisati, ponavljao sam razred, bio sam jako loš učenik”, priča nam Mario.
Nitko nije vjerovao da će uspjeti, pa čak ni njegova obitelj. No, odlučio je to napraviti. Pisanje, je, kaže, trajalo dvije godine. Pisao je isključivo na bistričkoj Kalvariji i to rukom, u jednu bilježnicu.
“Nisam znao odakle krenuti, ali nekako je ruka sama išla, knjiga se sama pisala”, kazao je Mario. Objavio ju je tri godine kasnije u vlastitoj nakladi pod naslovom Od sna do života, od svjedočanstva do svjedočanstva.
“Ona govori o snazi molitve, koju često zanemarujemo, o snazi zajedničke molitve. Pomogne li ova knjiga - ovo svjedočanstvo, samo jednom bolesnom ili izgubljenom čovjeku, nekome tko se teško nosi sa svojim križem ili se srami svojega križa, od koga je netko digao ruke, onda je ova knjiga izvršila svoju misiju”, poručuje Mario koji je dosta aktivan na svojoj Facebook stranici nazvanoj po njegovoj knjizi Od Sna Do Života na kojoj svi koji žele biti upoznati s njegovim svjedočanstvom mogu naručiti knjigu.
Njegov liječnik stigao je na promociju. Zaplakao je i rekao: “Ja nisam Marija izliječio, niti drugi liječnici, niti medicina, tu se nešto sasvim drugo dogodilo.”
'Svi imamo svoj Križ'
A Mario je danas, naglašava, sretan i zahvalan na svom križu i nikad ga ne bi mijenjao.
“Imam blizu 10 ožiljaka na sebi, sav sam izrezan i osakaćen. Po noći me nekada boli, ne mogu spavati od bolova, rasplačem se od boli. Nikada, ali baš nikada nisam postavio pitanje, zašto baš ja. Možda bolje da se to dogodilo meni, a ne nekom drugom. Možda netko drugi ne bi izdržao, a ja jesam. Znam što sam na Kalvariji vidio i doživio. Svi imamo svoj križ, ali je lakše kad probleme predajemo Bogu”, kaže nam Mario te dodaje:
“Pomozite jedni drugima. Kada nekome pomognete, niste vi zapravo nikome pomogli, vi ste sami sebi pomogli, svojoj duši najviše. Vjerujem u dobre ljude, oko nas su, Bog nam šalje na put te ljude da nam pomogne, kao što meni cijelo ovo vrijeme šalje. I molite, puno molite za svoje bližnje, a i za svećenike. I još jedna vrlo važna stvar. Svaki čovjek koji doživi svjedočanstvo mora svjedočiti, neka Vam ne bude neugodno, svjedočiti jer za to ste pozvani", poručuje Mario koji je za kraj razgovora morao spomenuti i svoje radne kolege koji su mu bili podrška od prvog trenutka.
“Kad sam se nakon dvije godine vratio na posao, nisam znalo hoće li me prihvatiti, kako će me gledati. A svi su mi tako jako pomogli i zahvalan sam im do neba. I još nešto važnije. Prošlo je, evo, 11 godina od moje dijagnoze i operacije i svi mi pomažu još i danas. I ljudi oko mene koji me susreću isto mi pomažu”, završava priču Mario koji ove godine stavlja svoju zavjetnu pločicu na zid svetišta u svojoj voljenoj Mariji Bistrici.
