Nije jasno je li premijerka, onako lagodno okružena klimačima glave, istomišljenicima i svojim interesima vođenim poslodavcima uopće, shvatila što joj se u posljednjih tjedan dana događa u državi. Ako je suditi prema sadržaju njenog obraćanja javnosti, percepcija joj je vidno zamućena. Premijerka je shvatila kako ljudi masovno ne potpisuju peticiju protiv još jednog zakona koji će ih opaliti po ionako praznom novčaniku, shvatila je i da je to, zapravo, potpis pobune protiv sve lošije kvalitete života, ali nije mogla ili nije željela shvatiti da je svakim novim potpisom građani njene države upozoravaju kako za to što i kako radi svakim danom ima sve manju podršku.
Potpuno je nevjerojatno, naime, da je ona doista pomislila da kolone ljudi danima dolaze do štandova sindikata i potpisuju peticiju za referendum samo zato jer im je stalo do očuvanja radničkih prava u Hrvatskoj. Radnička prava u ovoj su državi već godinama čista iluzija. O njima se ne može ozbiljno razgovarati u državi u kojoj je uobičajeno mjesecima raditi i ne dobivati plaću, raditi na crno, godinama strepiti svakih tri do šest mjeseci ne znajući hoće li se gazda smilovati i produžiti ugovor o radu na 'određeno' ili naći nekog novog očajnika čiju će pokornost uvjetovati isti takav ugovor. Ne, na ovim prostorima se tajkunizacijom i dolaskom najprimitivnijih verzija priučenih kapitalista, kojima su put utabali upravo istaknuti članovi premijerkinog HDZ-a, odavno odustalo od istinskih radničkih prava – poštene naknade za obavljeni rad i učinkovitog kažnjavanja onih koji se ne drže pravila igre.
Teško je da većina onih koji ovih dana potpisuju peticiju nisu toga svjesni kada su i sami na vlastitoj koži osjetili hrvatsku verziju nekih od 'radničkih prava'. U tom je smislu razumljiv pravednički bijes sindikalnog konvertita Borisa Kunsta, koji u udobnom bijelom odijelu HDZ-ovog saborskog zastupnika tumači kako mu nikako nije jasno zbog čega se sada te mase koje je nekada i sam vodio bune. Ministar gospodarstva, a donedavno prvi čovjek Hrvatske udruge poslodavaca Đuro Popijač bio je još izravniji, te je naveo kako sve skupa više nema veze sa Zakonom o radu, te da o tome svjedoči uključivanje "nekih političara" u cijelu akciju. No, ono što je Popijač propustio primijetiti je činjenica da su isti ti "političari" (čitaj šef SDP-a Zoran Milanović) pričekali i potpisali tek kada su vidjeli kolika masa ljudi je spremna svojim parafom ustati protiv Vlade. A ako je čak i Milanović shvatio da ovaj vlak ne bi smio propustiti, onda je situacija doista ozbiljna.
Ono što Popijač i njegova šefica Jadranka Kosor ne mogu ili ne žele još priznati je da im ovaj put neće pomoći traljava objašnjenja da su građani izmanipulirani i zapravo ne razumiju svu mudrost i svrhovitost nastojanja Vlade da izvede zemlju iz krize. Nastojanje da očiti bunt protiv vladajuće politike protumače neukošću puka pokazuje razmjere njihove arogancije i bahatosti. Za razliku od premijerke i članova njezina kabineta koji imaju stalnu potrebu ponavljati mantru o teškoj krizi i besparici u kojoj se zemlja našla, jer ni jedno ni drugo na svom standardu još nisu ni počeli osjećati, potpisnicima peticije odavno je sve jasno. Jasno im je da, dok je god ove vlasti, jedini teret krize trebaju snositi oni, i to više, čini se, ne žele mirno trpjeti.
Upravo zato posljednji istup premijerke Kosor pokazuje priličnu dezorijentiranost i gubitak veze sa stvarnošću koja je okružuje. Jer poručiti bijesnom narodu kako "niti jednim potpisom neće učiniti ništa da bude više novca za plaće i mirovine" samo je dolijevanje ulja na već potpirenu vatricu. Pučkim jezikom, premijerka je zapravo poručila da glas protiv nje i njenog načina vođenja zemlje ne vrijedi ništa. Znači li to da ćemo kao konačnu mjeru u borbi protiv krize proglasiti i ukidanje prava glasa?! Teško. Tako daleko ne bi išla čak ni ova Vlada. Prije će biti da će građani prvom prilikom iskoristiti jedno od rijetkih prava koje im je još preostalo i glasati protiv nje.
