Da se hrvatsko poljoprivredno zemljište koristilo kao u nekoj od zemalja Europe, hranilo bi 6,2 milijuna ljudi i to onako kako se Europljani hrane – vrlo bogato, s bogatim izborom i cijenom koja je socijalno najprihvatljivija. Stvarnost je da ipak uvozimo oko polovicu svoje hrane.
Na cijene i inflaciju, pak, itekako utječu i plaće, a spirala dizanja primanja (od minimalne plaće do mirovina) podiže i cijene u trgovini pa tako i prehrambenih proizvoda. Unatoč možda uvriježenom mišljenju, PDV na hranu spuštao se kako bi se umanjio pritisak na cijene, ali država to nije iskoristila kao neke druge zemlje. PDV na hranu u Hrvatskoj je oko 16 posto, u Sloveniji 11, a u Italiji oko devet posto.
Sve su to poruke koje su se čule na nedavno održanom okruglom stolu pod nazivom "Cijena hrane – od polja do stola: ekonomska i/ili špekulativna logika?" u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti gdje su različiti stručnjaci odgovarali na pitanje što utječe na to da je hrana toliko skupa te ima li pomoći.
Moderator okruglog stola i stručnjak za poljoprivredu i hranu te pročelnik Sekcije za gospodarska pitanja HAZU-a prof. Ivo Grgić iznio je paradoks da Hrvatska ima veliki broj proizvođača - oko 160.000, a naša poljoprivreda ili stagnira ili nazaduje.
Svoj pogled dao je i ekonomist Ljubo Jurčić koji se složio da država treba biti manja (pa tako i kroz manji PDV), ali da u to trebaju biti uključeni socijalni transferi naglašavajući da je uloga države da zaštiti narod i životni standard.
'Suficit tijekom '90-ih, a onda krenulo nizbrdo'
"Manja država – kako? Tako da povećamo proizvodnju, a glavni problem je što nemamo politiku rasta proizvodnje. U Hrvatskoj se posljednjih 20-30 godina ne isplati raditi, proizvoditi i izvoziti. Sjećam se početka 1990-ih kada su došli jako 'pametni' ljudi i rekli da sve treba srušiti. 'Ništa ne valja', govorili su. A ja sam pitao: 'Pa ovaj tokarski stroj isti je u Đuri Đakoviću i u Siemensu. Zašto ga onda srušiti?'", rekao je Jurčić.
Kaže da smo početkom 1990.-ih imali čak suficit u bilanci plaćanja.
"Nakon toga je sve krenulo nizbrdo. Donesen je sustav u kojem se ne isplati raditi, proizvoditi i izvoziti", rekao je Jurčić i ispričao priču o smilju za kojim je jedno vrijeme vladala pomama pa su ljudi odjednom u tome vidjeli mogućnost zarade i razvoja biznisa.
Priča o smilju
"Evo primjer – ja sam Hercegovac - odem dolje u Hercegovinu u vrijeme početka Arapskog proljeća u Maroku, Alžiru... Imam dobru plaću, dobru kuću, pa opet radim vino, uzgajam svinje, a meni govore: 'Ljubo, isplati li se to raditi?' Ne isplati se, ali se isplati... Odete tad u kafić i da ih okrenete naglavce, ne biste tada iz njih istresli ni 100 konvertibilnih maraka. Dođe tako potražnja za smiljem...", ispričao je.
Nastavio je da se u početku smilje plaćalo dvije marke.
"Isprazni se 20 posto kafića, ljudi počnu kupovati smilje. Sretnem dečke – pocrnili, očerupani, izgrebani od drače i trnja. Taj dan skupili su 50 maraka smilja. Za tjedan dana smilje vrijedi tri marke, kafići se prazne još više. Onda četiri, pet, pa šest maraka – svi traže smilje", govori o tome kako potražnja pokreće ekonomiju do mikrorazine.
Nastavio je da su vlasnici počeli braniti šume čak puškama od ljudi koji su ulazili i brali njihovo smilje.
"Cijena raste na sedam maraka, tajkuni oru brda i sade smilje. Skupimo se mi, tu su i svećenici, župani... Ja im predlažem, prema iskustvu Brazila i zemalja koje uzgajaju kavu: 'Nemojte biti raštrkani. Donesite uredbu, osnujte zadrugu i sve prodajte preko zadruge. Ako dođe kupac i neće kupiti za četiri marke, otići će kod Stipe ili Mate...' E tu je nastala neorganizacija. Danas, kada dođete u Hercegovinu, vidjet ćete uzorana brda i neobrano smilje. Zašto? Arapi su se vratili, cijena smilja se smanjila i više nije bilo isplativo", završio je priču te navodi da je ona jednostavna te da je prepričava studentima kada govori o ekonomskoj teoriji i o tome što pokreće proizvodnju.
Kupcima pomaže veći dohotak
Nastavio je da bi u makroekonomiji rekli da je to isplativost, a poduzetnici da je to profit.
"A koja je uloga države? Država ima najjače političke instrumente, najjača je na svom teritoriju i u svojim politikama čini proizvodnju isplativom ili neisplativom. Možemo se mi prepirati oko marži, poreza, deficita..., ali ako je određena razina profitabilnosti i dodane vrijednosti postavljena, netko će imati malo veći profit, netko manji, ali svi ćemo biti na sličnoj razini, makroekonomija je slična. Ali kad pogledamo mikroekonomiji tu imate i djecu i starce koji ne mogu raditi, administraciju... Naravno da bi poduzetnik želio smanjenje poreza, ali isto tako želi dobre studente, kvalitetne potpore kada dođe kriza. Kako ćete to postići ako nemate institucije koje djeluju u zajedničkom interesu? A upravo je država ta koja će vas poticati kada za to ima prostora i spašavati kada dođe kriza", ukazao je Jurčić na kompleksnost pitanja.
No kako pomoći kupcima ili potrošačima? Navodi - većim dohotkom.
'Plaća treba biti 2000 eura'
"Pet posto inflacije – prema ekonomskoj teoriji – smatra se umjerenom inflacijom i ne zahtijeva nužne intervencije. No, umjerena inflacija podnošljiva je tamo gdje je prosječan dohodak građana dvostruko veći nego što je trenutačno kod nas. Hrvatska će uvijek imati ekonomske probleme uz sadašnje cijene sve dok prosječna plaća ne bude 2000 eura", rekao je.
Nastavio je: "Cijene mogu malo rasti ili padati, ali prosječnom Hrvatu – gledajući europske standarde – plaća ispod 2000 eura znači da jedva 'drži glavu iznad vode'. Mi ne živimo u Africi ili Aziji, već u Europi, gdje se putuje, ljetuje, kupuju dva-tri para tenisica... Taj dohodak ne može rasti bez domaće proizvodnje".
Dodaje da je i prije deset godina govorio da se moraju povećati plaće kako bi se povećala potražnja, a time i proizvodnja.
"A što se sada događa? Povećate plaće, poveća se potrošnja, ali se istovremeno poveća i uvoz - zato što nemamo proizvodnju", naveo je.
Kada rastu cijene, u idealnom scenariju novac ostaje u domaćoj proizvodnji i kroz kružni tok vraća se u ekonomiju.
Veće cijene, velik uvoz - novac odlazi vani
"Međutim, ako vam cijene rastu za 20 posto, a taj novac odlazi u inozemstvo, tada dolazi do odlijevanja nacionalnog dohotka. Novac se više ne vraća u ekonomiju, što znači da se nećete razvijati ili ćete, umjesto toga, prositi Europu da vam da novac za ceste i infrastrukturu. Ali se ne povećavaju proizvodni kapaciteti zemlje. Trenutno imamo velik priljev novca iz Europe i govorim da od Europe treba uzeti svaki cent, ali sam isto tako napisao članak u kojem tvrdim da su naš turizam i europski fondovi za nas postali ekonomski problem – nešto poput nizozemske bolesti", smatra ovaj ekonomist.
Pojasnio je i što to znači, da su 1960. godine Nizozemci pronašli plin, imali osam bušotina.
"Počeli su živjeti od tog plina, a nitko više nije radio. Ubrzo su shvatili da to nije dobro, pa su zatvorili bušotine. Da ih nisu zatvorili, ne bi bilo Philipsa. Koliko bi ljudi tada moglo lagodno živjeti samo od plinskih bušotina? Ista situacija je i kod nas - imamo turizam, priljev sredstava, dobivamo novac iz Europske unije, država neće doći u blokadu, hvalimo se velikim kreditnim rejtingom... Ali i Lehman Brothers je imao visok kreditni rejting samo tri dana prije nego što je bankrotirao, tako da to ne mora ništa značiti", ustvrdio je.
Zamka i cijene
Nastavio je da bruto domaći proizvod kroz industrijsku i poljoprivrednu proizvodnju u Hrvatskoj pada upozoravajući da je to zamka te pita kako će se nositi s cijenama.
"Kako je to počelo? Krajem 1993. i početkom 1994., kada smo stabilizacijskim programom fiksirali tečaj hrvatskog dinara (kasnije kune) na 4,4 njemačke marke. Ako je olovka u Europi koštala jednu marku, a kod nas 4 kune, kupili biste našu jer je jeftinija. Međutim, imali smo rat, troškove tranzicije i izbjeglice, a troškovi proizvodnje kod nas su rasli na 4,5 ili 5 kuna, dok je tečaj prema marki ostao isti. Nakon pola godine naša olovka koštala je 5 kuna, dok ona iz Europe i dalje bila jednu marku, odnosno 4,4 kune", rekao je.
Kasnije se tečaj marke dodatno smanjio na 3,7 kuna.
"Njemačka olovka i dalje je koštala marku ili 3,7 kuna, a naša domaća pet kuna. Tvornica olovaka više nam se nije isplatila. I sada dolazimo do poljoprivrede. Recimo, mlijeko u Europi košta 50 centi, što je danas 3,7 kuna, dok su naši troškovi proizvodnje 5-6 kuna. Je li jeftinije uvesti mlijeko po 50 centi ili ga proizvoditi skuplje? Pa kažu – moramo čuvati domaću proizvodnju. Dobro, onda ćemo razliku u cijeni subvencionirati do 5-6 kuna kako bi se našima isplatilo. Ali ulaskom u EU više se nacionalne subvencije nisu smjele davati", rekao je i nastavio da su uslijedile blokade.
Nastavio je da se tečaj zablokirao, da su troškovi proizvodnje kod nas rasli, uvozne su cijene ostajale iste ili su padale.
"I što onda radi država da bi bila socijalna? Kada neko poduzeće ide u bankrot, ona bude toliko socijalno osjetljiva da daje otpremnine radnicima kako bi otišli – i završili na burzi rada. A da smo te novce, ili polovicu tih novaca koje smo dali za povećanje nezaposlenosti, uložili u razvoj - možda bismo stvorili mnoge industrije koje možda prije nisu postojale, a u novim okolnostima bile bi isplative", naveo je.
Do danas smo dobili europske cijene.
Na okruglom stolu rekao je da su trgovački lanci ekonomski jači od cijele Hrvatske.
"Većinu dobiti dodane vrijednosti ostavili su izvan granica Hrvatske. Ako proizvod košta 100, Hrvat će ga platiti 150, a preko granice će biti 135. Toliko je ovaj sustav složen, a pojedinačno, kao raštrkana vojska potrošača ili poduzetnika, ne možemo puno napraviti osim ukazati da nešto nije u redu", rekao je.
Prisjetio se i povijesnih poučaka kako su nekad Napoleon, kasnije i Hitler, blokirali Veliku Britaniju i potapali brodove hranom pa su Britanci pristupili tome da prouče kako preživjeti s dovoljno hrane za Engleze i prehraniti se kao da ostatak svijeta ne postoji.
" Ono što znam da je Hrvatska najbolja zemlja na zemaljskoj kugli i da ima najbolje ljude. Bio s u politici i mogu reći da nemamo sreće s politikom. Svi misle o čarobnim rješenjima, ali Europa neće riješiti naš problem. Mi smo veći pape od pape, pa i veći Europljani od Europske unije. Sve se zemlje brinu za sebe. Mi možda imamo mediteranske krvi pa smo uspavani, ali za dobrobit svih nas trebamo napraviti bolju državu. Konačno rješenje je povećati domaću proizvodnju i razvoj poljoprivrede. Prehrana, energija i lijekovi nisu tržišni proizvod. Hrane mora biti dovoljno + 20 posto, energije mora biti dovoljno + 20 posto, kao i osnovnih lijekova. A municije mora biti dovoljno barem za kalašnjikov", zaključio je izlaganje Jurčić.
POGLEDAJTE VIDEO Iz Grgićeve kuhinje: Recepti i priče koje mirišu na tradiciju i djetinjstvo'
