Istražili smo tzv. »kupce toplinske energije« iz Registra kupaca topline na stranicama hrvatskog regulatora energetskog tržišta, HERA-e. Zakonom su, naime, kupcima prije tri godine proglašeni proizvođači topline, koji su istodobno i opskrbljivači. Niti jedan od kupaca topline iz registra nije potpisao zakonom predviđen ugovor o kupnji topline od sebe samog, dakle nije zadovoljio osnovni uvjet da građanima naplaćuje postojeću naknadu za kupca topline, koju sam određuje i mijenja.
Da bi barem djelomično legalizirali taj namet, proizvođači topline od stambenih zgrada traže da potpisuju nove ugovore s njima, makar zakon kaže da prvo moraju potpisati ugovor s opskrbljivačem – samima sobom, što je pravno nemoguće, pa tih ugovora niti nema. To znači da su nelegalni i ugovori koje toplinarske tvrtke nude zgradama na potpis.
Nelegalna naknada
Onim zgradama koje nisu potpisale nikakav ugovor, skoro cijelu prošlu, i polovicu ove godine nelegalno se naplaćuje naknada za kupca topline. Ona se, naime, pokušala legalizirati uredbama Ministarstva gospodarstva koje su, međutim, ograničenog trajanja jer je prva prestala važiti u ožujku 2015. godine, a sljedeća u lipnju ove godine, što znači da se otad opet svim zgradama koje nisu potpisale nikakve ugovore s kupcem topline, naknada za kupca naplaćuje nelegalno.
Budući da je ovaj zakon više od tri godine na snazi, a da niti jedan potrošač topline nije promijenio opskrbljivača – zato što je to u prirodnom monopolu nemoguće i ne postoji ni drugdje u Europi – jasno je da nema nikakvog »tržišta«. To je u izjavi za naš list priznao i sam bivši ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak, napominjući kako je »tržište« samo u naslovu zakona.
Ono bi moglo postojati samo kad bi novi, alternativni opskrbljivači od postojećih kupovali toplinu, plaćali njezin prijenos, a u konačnici potrošačima sve naplatili i skuplje nego što košta sada. Kako napominju naši izvori, upućeni u problematiku toplinarstva, primjenjujući direktive EU-a potrošači bi čak mogli u postojećem sustavu tražiti i naknadu štete ako se dokaže pogodovanje institucija određenim interesnim skupinama, jer je zakon neprimjenjiv te stvara direktnu štetu građanima. Da apsurd bude veći, s »tržišta« se potrošači ne mogu ni maknuti jer im zakon brani potpuno izdvajanje sa sustava. Ako potrošač iz stana čak i ukloni sve radijatore, i dalje će plaćati ostale, visoke paušale i naknade opskrbljivaču.
Opskrba toplinskom energijom je zapravo očitanje obračunskih mjerila topline, obračun i naplata topline. Ako to sad po zakonu obavlja »kupac« toplinske energije, postavlja se pitanje što na tržištu onda obavlja opskrbljivač, i što je uključeno u cijenu opskrbe na računima. Potrošači, naime, svaki mjesec plaćaju i naknadu za opskrbu i naknadu za kupca toplinske energije – jednu te istu tvrtku, koja obje naknade određuje sama.
Sporno mjerilo
U Hrvatskoj računi za toplinsku energiju imaju do desetak stavki, za razliku od računa drugdje u EU-u, gdje postoji paušal za snagu te iznos za potrošenu energiju. Osim toga, održavanje toplinske stanice i opreme u njoj u zgradama sad stanari plaćaju iz pričuve, dok je to prije bila zadaća opskrbljivača. Oni koji pak imaju svoje zasebno mjerilo topline ispred stana (kalorimetar), sad moraju sami plaćati trošak umjeravanja, a ono što im se očita na mjerilu nije iznos potrošnje koji plaćaju, jer je zasebno mjerilo ovim zakonom prestalo biti obračunsko mjerno mjesto.
Dakle, zakon je proglasio »tržište topline« koje donosi visoke cijene grijanja koje nitko ne kontrolira, niti se potrošač, kao na tržištu električnom energijom, telekomunikacijskim uslugama, plinom i ostalim, može prebaciti kod drugog proizvođača topline jer za svako gradsko područje postoji samo jedan licencirani isporučitelj topline. Uvedena je i obveza ugradnje razdjelnika, koji s pratećom opremom košta 550 do 800 kuna, što za prosječan stan od 60 četvornih metara iznosi oko 3500 kuna.
Plaća se, osim toga, mjesečna naknada za očitanje, troškovi održavanja i zamjene ugrađene opreme. Ukupno, četvrtina hrvatskog stanovništva koja ima centralno grijanje će na ugradnju, očitanja kroz deset godina i ostale troškove platiti ukupno 1,2 milijarde kuna. Za razliku od Njemačke, u kojoj se koriste razdjelnici na isparavanje po cijeni od nekoliko eura, i očitavaju se jednom godišnje, u Hrvatskoj se očitavanje impulsa s razdjelnika naplaćuje svaki mjesec, čak i izvan sezone grijanja.
