Boran Lončarić, inženjer elektrotehnike, suosnivač je i jedini vlasnik GDi, softverske tvrtke koja je upravo proslavila i svoj trideseti rođendan. Radi se o tvrtki koja je od početka 100 posto u obiteljskom vlasništvu osnivača, a danas, nakon 30 godina razvoja, ima svoje urede u 13 zemalja srednje Europe, industrijske korisnike u 11 vremenskih zona, poslovne partnere na 6 kontinenata, te zapošljava 250 djelatnika porijeklom iz 16 zemalja sa 3 kontinenta. I dalje zapošljava. „Nadam se da ćemo uskoro ići prema 300 djelatnika“, kaže Lončarić.
Razgovaramo u zagrebačkoj centrali tvrtke, smještenoj u zgradi usred tradicionalne zagrebačke industrijske zone na Trešnjevki, a umjesto hektične atmosfere kakvu zamišljamo u tvrtki koja radi na toliko mnogo inozemnih tržišta, na putu do ureda Borana Lončarića prolazimo kroz labirint izložbe fotografija: od apstrakcija, neobičnih kolorita, do smirujućih pejzaža, ili snažnih socijalnih poruka…Radi se o izložbi radova djelatnika tvrtke.
Lončarić povremeno zastaje i predstavlja pojedine radove. Direktor i vlasnik, ali znade osobne priče djelatnika iza pojedinih fotografija. Činjenica je da je 30 rođendan tvrtke zapravo rođendan njegove osobne i obiteljske poduzetničke ideje, ali on cijelo vrijeme intervjua govori o ljudima, izdvaja i pojedince i timove i njihov zajednički rad, želi objasniti koliko su važni za uspjeh tvrtke. Kvalitetan rad i rast ne bi mogao biti moguć bez cijelog niza suradnika, zaposlenika, iskusnih GDi inženjera ali i studenata koje smo i tog slavljeničkog dana zatekli u uredima.
Boran Lončarić u uredima GDi-a
NET.HR: Kako vi danas legitimirate svoju tvrtku?
LONČARIĆ: Mi smo specijalizirana srednje velika tvrtka iz srednje Europe. Taj pojam, Nijemci bi rekli „Mittlstand“ tvrtke, najčešće u obiteljskom vlasništvu s dugom tradicijom kroz više generacija, vezuje se uz vrlo kvalitetne, specijalizirane proizvode i usluge – a koje su globalno konkurentne. Mi smo takva specijalizirana „Mittelstand“ srednjeeuropska tvrtka, poslujemo u 11 zemalja te u još dvije Europske zemlje imamo legalna predstavništva radi ugovaranja poslova, a i globalno smo konkurentni. Imamo klijente i u zapadnoj Europi, i na Bliskom istoku, u SAD, u Latinskoj Americi.
U prostoru između tri mora, Baltika, Crnog mora i Jadrana, apsolutni smo lider, a u svijetu smo – zaista konkurentni. Bavimo se tehnološkim rješenjima za industriju a djelomično i za javne službe i društvo. To se se danas popularno naziva : Smart Industry / Industry 4.0 i Smart Society. GDi Ensemble softverska rješenja služe za upravljanje cjeloživotnim ciklusom npr. telekomunikacijskih mreža i usluga, energetskih mreža, prometnih mreža i logistike. Pri tome, mi iz GDi nismo samo hrvatska tvrtka, jer 50 posto naših djelatnika je lokalnih u uredima u inozemstvu. Dakle, možemo reći da smo i poljska i mađarska i slovenska i rumunjska tvrtka…pa nas najbolje opisuje izraz „srednjeeuropska“.
NET.HR: No, startali ste iz Hrvatske. Vi ste osobno pokrenuli posao u Zagrebu 1989. godine, dakle, privatni biznis pri kraju funkcioniranja države koja je bila socijalistička, Jugoslavije, i preživjeli ste sve faze eksperimentiranja u gospodarskom sustavu Hrvatske. Dosta hrabro?
LONČARIĆ: Kad imate 27 godina sve je moguće. Osamdesete su bile doba nove energije, novog vala… ne samo u glazbi. Otvarao se prostor privatnoj inicijativi, popustile su mnoge kočnice. Kao student telekomunikacija bio sam okrenut znanosti, dobio Prvomajsku nagradu Sveučilišta za znanstveni radi o kapacitetima „optičkim lokalnih mreža“. Zanimao me razvoj, stvaranje novih proizvoda. No, moj prvi posao uveo me je u tehnički marketing, što je zapravo bilo izvrsno – jer sam očigledno vidio i izbrusio uvjerenje da je zapravo samo stvarna primjena kod krajnjeg korisnika ono što daje pravu vrijednosti razvoju koji rade znanstvenici i inženjeri. Osjetio sam da je taj spoj znanosti i tehnologije sa stvarnom primjenom i tržištem onaj pravi izazov, i put za mene.
U svom prvom poslu, dvije sam godine prezentirao na sajmovima, išao na kongrese, i osjetio što zapravo tržište traži. Radio sam u tvrtki Tektronix, surađivao s tvrtkama kao što su bili tadašnji INA Info, INA Naftaplin, Jugoturbina, Brodarski institut..…No, tadašnji moj poslodavac htio je nuditi samo hardver, znao je reći da softver „svi kradu“, da je to nešto što se ne može „držati na skladištu“ itd. No, mene osobno je zanimalo kompletno rješenje za klijenta. Bilo je to krajem godine 1988. i na proljeće 1989. počeo sam razmišljati o tome da bih se okušao u privatnom poslu. Imao sam sjajno plaćen posao, a nakon što sam službeno vozio svoj privatni, 11 godina stari Renault 4, koji sam rabljen kupio još kao student – dobio sam i službeni, super auto - Citroen BX. Radio sam sa sjajnim ljudima, nije bilo nikakvih nesuglasica u timu. I sad zamislite taj trenutak kada ja kažem kolegama: prvo, ženim se, drugo, dajem otkaz i pokrećem svoj posao. Da, kolege su me gledale kao luđaka. Ali mene je zbilja zanimalo to cjelovito rješenje i smatrao sam da tu ima prostora za dati pravu vrijednosti klijentima.
Sjetite se, bilo je to vrijeme pred rušenja berlinskog zida, činilo se da je posvuda sve moguće, pa i kod nas. Dakle, u ljeto 1989. podnijeli smo zahtjev za osnivanje tvrtke, tada pod imenom GISDATA d.o.o. Prostor za to je otvorio Zakon o poduzećima iz doba kada je premijer bio čuveni Sarajlija Branko Mikulić, koji je bio doveo Olimpijske igre u Sarajevo 1984., a potom pokrenuo i mnoge pozitivne promjene važne za poslovanje. Npr. Zakonom o vanjskoj trgovini ukinute su barijere za poslovanje s inozemstvom. Do tada su to smjele samo državne tvrtke, a sada i d.o.o, obiteljske tvrtke. Kažem obiteljske, jer smo tvrtku zajedno osnovali moj otac, fizičar Josip Lončarić, tada netom umirovljeni, i ja, s ukupnim kapitalom od tadašnjim 20 tisuća DM, te neograničenom energijom 27-godišnjaka koji se upravo i ženio svojom djevojkom sa fakulteta. Dao sam otkaz u lipnju, a ženio se u srpnju 1989.
NET.HR: Koliko je tada trajala procedura za osnivanje privatne tvrtke?
LONČARIĆ: Obrt ste mogli osnovati relativno brzo, ali d.o.o. je bila – totalna novina i trgovački sudovi nisu bili spremni. Zahtjev za osnivanje podnesen u lipnju 1989. formalno je riješen tek u siječnju 1990. Zato sam i usred čekanja brzinski morao registrirati obrt, da bismo supruga i ja, koja je završavala diplomski iz biomedicinske elektronike, imali zdravstveno osiguranje dok Trgovački sud ne svlada osnivanje d.o.o.
NET.HR: Iz kojeg prostora ste startali? Niste valjda i vi iz garaže…
LONČARIĆ: Ma kakav poslovni prostor, kakva garaža – niti garažu nismo imali! Startali smo s radnog stola u spavaćoj sobi u stanu kod moje mame, gdje smo kao mladi par stanovali. Tu je bio postavljeno kao ključni resurs računalo, štampač i telefaks mašina koju sam bio donio iz SAD. Naime, u petom mjesecu 1989. uzeo sam neplaćeni godišnji odmor i bio na osam tjedana u SAD, gdje sam „o kruhu i vodi“ prošao edukaciju za određeni tip softvera. To je zapravo bila najveća vrijednost s kojom je tvrtka startala – znanje. U kasnu jesen 1989. zajedno s još jednom tvrtkom iznajmili smo prostor koji je trebao biti dvostruka zubarska ambulanta – dvije tvrtke zajedno, jer 40 kvadrata nam je bilo previše za jednu tvrtku. Prva zaposlena djelatnica zvala se Mirjana Ščurić, biolog po obrazovanju, a koja je igrom životne nužde imala iskustva oko funkcioniranja malih tvrtki, pomogla da uopće uspostavim sustav isplate plaće, i slično.
A onda smo počeli zapošljavati ljude koje smo trebali za područje u kojem smo krenuli, geografskim informacijskim sustavima – mlade šumare, geologe…Dakle, prvo smo zapošljavali ljude iz disciplina koje primjenjuju taj softver, a ne inženjere za izradu softvera. 1994. smo kupili svoj prvi vlastiti poslovni prostor, bio je to zapravo stan, a onda smo 1997. ušli u prostor koji je bio i nama i cijeloj regiji pa i Europi simbolički značajan: zgradu nekadašnjeg Razvojnog instituta tvrtke Končar, u kojoj smo tada bili kupili jedan dio trećeg kata, a danas smo većinski vlasnici cijele zgrade. Na neki način smo i emocionalno vezani za ovaj prostor, tu su mnogi naši kolege iz tehnologije odradili svoje magisterije, tu se smišljalo nove transformatore, tu su stasali inženjeri koji su razvijali informatiku npr. Plive, Podravke, otvorili SAP u regiji, a neki među njima su bili i neki dekani FER-a. Dakle, ova zgrada ima simbolički značaj i za nas.
NET.HR: Sada zapošljavate 250 osoba. Kojeg profila?
LONČARIĆ: Prije svega su to pretežno ljudi tehničkih struka. Najviše onih koji završe računarstvo, ali ne samo fakultete nego i tehnička veleučilišta. A i mnogo onih iz područja u kojima se softver primjenjuje: geologe, geografe, one koji se bave telekomunikacijama, energijom…Naravno, imamo i ekonomiste, financijaše, imamo dvoje pravnika – ali koji su otišli u tehnologiju i bave se njome. Imamo i mnogo kreativnih struka npr. imamo i dizajnere i diplomiranu balerinu, i ljude s humanističkih znanosti. Posebno je važno imati one koji dobro razumiju osjećaje i želje korisnika.
NET.HR: Kolika je prosječna plaća u tvrtki?
LONČARIĆ: Analize Državnog zavoda za statistiku kažu da je u ICT djelatnosti u Hrvatskoj prosječna plaća za travanj mjesec 2019. bilo oko 9400 HRK. A u našoj tvrtki koja je među većima u RH, pa ne možemo biti „ekstrem“, prosjek je dosta iznad toga, dakle cca 10600 kn neto. Ali naravno, ima i onih značajno većih, ali i nižih, za one koji startaju ili ne rade samu tehnologiju.
Fama je da ljudi iz ICT branše masovno odlaze u inozemstvo - to jednostavno nije tako sada već par godina. Eto, npr. jučer sam razgovarao s predsjednicom našeg udruženja izvoznika softvera, CISEx, Tajanom Barančić, o tome je li u našoj branši problem „odlazak stručnjaka u inozemstvo“, a ona mi kaže – toga već par godina nema u CISex članovima. Ljudi osjećaju da je sada život i rad u Hrvatskoj u srednjeeuropskoj softverskoj industriji može biti jako dobar.
GDi je izrastao u respektabilnu tvrtku s prosječnom plaćom od 10.600 kuna
NET.HR: Upravo sam vas htjela pitati je li vam netko otišao iz hrvatskog dijela tvrtke u inozemstvo…
LONČARIĆ: Toga je bilo do prije otprilike pet godina, sada je situacija većinom upravo obrnuta - k nama dolaze stranci. Imamo odnedavno zaposlenog softverskog inženjera iz Argentine, već duže vrijeme radi kod nas jedan Englez, jedna je kolegica hrvatskog podrijetla koja se doselila iz Amerike. I ja sam na neki način povratnik iz USA, gdje sam bio radio u telekom industriji. Život ovdje je lijep i može se dobro raditi.
NET.HR: Dosta se ovih dana u Hrvatskoj govori o kvaliteti školstva i zbog štrajka i zbog dugotrajnog zanemarivanja obrazovnog sustava. Kakvo je vaše iskustvo? Osjećate li vi da vam dolaze lošije obrazovane generacije?
LONČARIĆ: Teško mi je govoriti o cjelini obrazovanja u Hrvatskoj jer do nas dolaze studenti koji su se već izdvojili na neki način, bilo svojim stručnim radom ili su prošli kroz filtere naše kadrovske službe. Mladi ljudi koji dolaze do mene su sjajni ljudi, visoko motivirani i ja moram reći da sam većinom njih i njihovom energijom i znanjem naprosto oduševljen. Ali ako me pitate što mislim o tome je li obrazovanje iznimno važno za razvoj jednog društva – jest. Iznimno je važno da se osvijesti da je to temelj razvoja.
NET.HR: Spomenuli ste da imate zaposlenike i s veleučilišta? Bilo je rasprava o tome nude li ona dovoljno ozbiljnu edukaciju, odnosno, mogu li konkurirati „pravim“ fakultetima?
LONČARIĆ: Naše iskustvo sa zaposlenicima koji su završili veleučilišta je odlično. Ne robujemo predrasudama. Ja imam diplomu s FER-a, ali što s onima koje je studentsko doba zateklo u vrijeme kada bjesni rat u njihovom gradu? Eto, imamo i vodeće stručnjake koji stjecajem okolnosti nisu niti nisu mogli završiti tehničke fakultete, nego su morali otići odmah raditi da osiguraju obitelj, čak počeli kao noćni čuvari. No, oni su se usavršavali uz rad i danas su apsolutni svjetski vrh. Prije svega su nam važni ljudi sa njihovim osobnom energijom i stalnim učenjem, pod svakim okolnostima. To u GDi nije fraza. Jako cijenimo ljude koji su se morali izboriti prvo za pravo da rade, koji su morali stvarati pod pritiskom – a nije sve u životu bilo osigurano.
Danas je takva strategija u odjelima ljudskih resursa i u mnogim velikim tehnološkim tvrtkama: ne zapošljavaju samo ljude s A+ ili A1 sveučilišta. Nije svim ljudima bilo sve Bogom dano, nisu svi mogli ići u MIOC, pa na FER. To u praksi često znači da će se takve osobe izvanredno snaći i u nekim viskostresnim ili teškim situacijama. Recimo, naši stručnjaci se moraju znati snaći i na 39 stupnjeva negdje u arapskom svijetu, s suradnicima iz pet različitih nacija iz tri kontinenta, a raspravlja se npr. pogon telekomunikacijske ili elektro mreže – za to nisu dovoljne samo petice u školi ili na faksu, nego i stvarna snaga i energija.
NET.HR: GDi je izvoznička tvrtka, vi ste osobno aktivni u udruzi izvoznika. Što vi posebno izdvajate kao velike probleme izvoznika u Hrvatskoj?
LONČARIĆ: Uvijek je bitno koliko je zemlja, odnosno gospodarstvo iz kojeg izvozite, prepoznato u svijetu, brendirano kao izvor tehnoloških rješenja. Recimo, Danska je velika otprilike kao Hrvatska. A kada kažete „danski proizvod“ svi odmah pomisle – to je sigurno nešto kvalitetno. A kada kažete da je nešto „hrvatski proizvod“ neće biti percipirano od prve kao nešto kvalitetno, pouzdano…Stvar se mijenja, ali Hrvatsku se vidi prije svega kroz prekrasnu prirodu, turizam i sport, te izvrsnu glazbu i kulturu - a tehnološke, znanstvene i industrijske sposobnosti ostaju većinom nevidljive. I dalje se većina tvrtki koje izvozi iz Hrvatske ne brendiraju kao hrvatske, i to moramo shvatiti i prihvatiti. Mnogi rade iz svojih UK ureda. No, to nije nešto posebno - tako rade i mnoge izraelske tvrtke. To je naprosto realnost.
No, najvažnije je gdje se radi razvoj i da li se upravlja vlastitom intelektualnim vlasništvom, tzv IPR-oma. Svima je prihvatljivo da se brend drži u nekoj prepoznatljivoj zemlji, ali pitanje je gdje je razvoj. Primjerice, Skype je u Luxemburgu, a razvoj je u Estoniji. Apsolutno najvažniji u našoj industriji je ljudski kapital: 80 posto našeg troška je ljudski rad, računala koštaju malo… Mi imamo najveći EVA (economic value added) kroz ljudski rad, intelektualno stvaranje. I zato je važno rasteretiti i stimulirati ljudski rad - a Hrvatski regulatorni okvir ima golemi problem upravo s time. Imamo nekonkuretno visoka opterećenja na kvalitetno plaćeni radi. I da, čuju se zahtjevi da se rad u IT-u oslobodi velikih nameta. Ali ja kažem drugačije: oslobodite sav rad u Hrvatskoj ovako visokih nameta.
NET.HR: S obzirom da poslujete u nekoliko zemalja, imate li nekih dobrih primjera, kako se rješavaju ti problemi?
LONČARIĆ: U Mađarskoj su napravili velike pomake. Naravno, ne želim reći da je u Mađarskoj sve dobro, svi pratimo recimo izazove sa nivoom slobode medija, primjerice, ali što se tiče ekonomije – zapanjujuće dobro postavljaju mehanizme za rasterećenje poduzetnika. Smanjen nivo oporezovanja rada. Linearno oporezivanje rada. Racionalno opterećivanje za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Primjerice, nakon što plaća dosegne dvostruku prosječnu plaću u Mađarskoj, dalje ne raste opterećenje za zdravstveno osiguranje, jer nisu ljudi s većom plaćom od dvostruke, više bolesniji od prosjeka. Osobno se zalažem da se u Hrvatskoj jako podigne razina od koje počinje progresivna stopa davanja, a s druge strane da se osnovna stopa smanji za sve. Ne treba ništa posebno za ICT – nego: rasteretite sistematično sav rad. Također, treba ukinuti različite načine da određene privilegirane branše mogu otići do nerazumno niske razine poreza (npr. za turistički najam nekretnina, za paušalne obrte), a da u većini industrije imamo visoke namete na rad i na dobit.
Ako želite stimulirati poduzetnike koji su još mali tako da ih manje porezno opteretite, već postoje rješenja koja mogu biti korisna za Hrvatsku. Nedavno je Bosch napravio novi razvojni centar za softver u Bugarskoj, inicijalno je zaposlio 200 osoba, a ići će do 500. Mislim da Hrvatska nije bila niti razmatrana. U Bugarskoj su davanja na plaću mnogo manja nego u Hrvatskoj, a porez na dobit 10 posto. Kod nas je porez na dobit 18 posto, a male tvrtke se pokušava stimulirati s porezom od 12 posto, ali kriterij stimulacije uopće nije dobro razrađen. Osobno smatram da bi kriterij za manji porez morao biti manji nivo dobiti, a ne manji nivo prihoda. Mađarska je to jako dobro uredila: porez na dobit do određenog iznosa je manji, a nakon tog iznosa ide progresivno. Jednako za male po prihodu kao i za velike po prihodu – kriterij je po nivou dobiti. Npr. po prvoj stopi je porez na dobiti 9 posto, a nakon dosegnutog nivoa granice potom porez na dobiti skače na 16 posto. I zbog toga je mnogo konkurentnija od Hrvatske, a čak i od – Bugarske s njezinih 10 posto. Dodatno, može se stimulirati dugoročne programe za razvoj na znanju baziranih djelatnosti. Kod nas zakonodavca ne zanima ni kakav je izvor prihoda ili dobiti – a trebalo bi stimulirati da se stvara novi azitromicin u razvojnim institutima, koji je svojedobno nosio Plivu.
Ali recimo Mađare to zanima, i to stimuliraju. Pa ako je izvor dobiti stvoreno vlastito licenciranje intelektualnog vlasništva, dakle licenciranje znanja – formule za lijek, softvera ili kreativnog uratka kao što je glazba, video ili film - onda se u Mađarskoj dodatno primjenjuje polovična stopa na dobit temeljenu na licenciranju intelektualnih prava. To je sjajno za tehnološke i kreativne tvrtke, a zato se onda i dobro plaćeni poslovi razvoja ili zadržavaju ili sele u Mađarsku. Npr. za manju softversku tvrtku koja ima dobit u ovoj stopi do 9 posto to znači da će dobit iz licenciranog softvera biti oporezovana svega 4,5 posto – ali ta tvrtka to onda radi iz Mađarske godinama i ukupno povećava prihod proračuna u Mađarskoj. I u hrvatskoj treba stimulirati one industrije koje proizvode dugoročno licencabilnu imovinu i vrijednost. Jer ako tako postavite stvari onda će k vama dolaziti oni koji žele graditi razvojne institute, a to znači dobro plaćena radna mjesta, sretne zaposlenike, koji rade za svjetsko tržište. Takva politika je jako dobra, a to se može i relativno jednostavno implementirati u Hrvatskoj.
Izdvojio bi i ono što se dobro pokrenulo u Hrvatskoj u nekoliko zadnjih godina: program potpore inovacijama, inovativnim tvrtkama, novim proizvodima, i globalizaciji poslovanja i izvoza, kroz razne programe za inovacije i globalizaciju koje vode Ministarstvo gospodarstva te provedbeno tijelo HAMAG-BICRO. Kada tome dodate dosta povoljnih programa financiranja kroz HBOR – taj segment moramo zaista pohvaliti da je došlo do velikih unapređenja u Hrvatskoj. Ima tu i tamo problema sa kriterijima na natječajima, jer ne bi trebalo to biti samo „tko je prvi predao prijavu“, i ima problema sa nedostatkom nekih strategija, ali – ukupno je to veliki, veliki napredak.
NET.HR: U Hrvatskoj se sada već desetljećima borimo s izostankom tzv. sistemskim reformi…
LONČARIĆ: Hrvatska bi morala jasnije odrediti što nam je bitno u razvojnom smislu. Osim stimulativne porezne politike morali bismo imati i industrijsku strategiju i politiku. Gdje imamo šanse, a gdje nemamo. Razvoj softvera je nešto u čemu Hrvatska sigurno ima šanse, razvoj specijaliziranih tehnoloških rješenja za energetsku industriju, transport, također. Smatram da u Hrvatskoj ima budućnost i proizvodnja kvalitetne hrane, farmacija i zdravstvene tehnologije. Mi moramo imati jasne smjernice, a mi toga ni danas, 2019. još nemamo. U hrvatskoj nacionalnoj strategiji inovacijskog sustava, primjerice, ICT nije istaknuto kao ključno područje. Nadam se da će se to promijeniti. Primjerice, Srbija upravo radi takvu strategiju, i za razliku od nas koji imamo navedeno pet područja, ali nigdje ICT izdvojen kao ključno, kod njih se naglašava da „igraju“ na dva ključna područaja: ICT i „smart food“. Još jednom naglašavam da bitnih dobrih pomaka potpora ima, da je to izvrsno za srednje velike tvrtke, ali nema nacionalnog konsenzusa, koji bi bio jako potreban.
Boran Lončarić
NET.HR: Jeste li vi u nekom trenutku došli u napast da cijelo poslovanje preselite u neku od zemalja u kojima je porezno opterećenje mnogo manje nego u Hrvatskoj?
LONČARIĆ: Prisutni smo u 11 zemalja, ali ipak je ovo naša ishodišna točka. Uvijek imate odgovornost da optimalno vodite tvrtku, no, morate gledati i ukupnu sliku. Mi smo prije svega društveno odgovorna tvrtka.
NET.HR: Kada komparirate poslovanje u svih 11 ekspozitura tvrtke, je li poslovanje u Hrvatskoj – najskuplje?
LONČARIĆ: Nismo radili takvu detaljnu analizu, komparaciju, a koju bi trebalo ponavljati i svake godine, ali da, ovako, ugrubo gledamo, mislim da je Hrvatska vrlo vjerojatno među najskupljima, ako ne i najskuplja. Zanimljivo, Mađarska je dugo bila jako skupa, ali onda su značajno smanjili opterećenje plaća. Kod njih je primjerice PDV najveći u Europi, na nivou 27 posto, ali svih naših 25 zaposlenika u Mađarskoj se ne žali i nema problem s plaćanjem tog PDV-a jer su plaće mnogo manje opterećene, pa prema tome i – više.
NET.HR: Spominjali ste dosta „licenciranje intelektualne imovine“. Odakle vi licencirate? Iz Hrvatske?
LONČARIĆ: Da, naše intelektualno vlasništvo je većinom u Hrvatskoj, jer tu radimo većinu razvoja. Jedan manji dio proizvoda radimo razvoj u Mađarskoj i jedan u Srbiji. Ali mi smo dominantno u smislu lokacije IPR „hrvatski“ jer je tu većina razvoja GDi Ensemble SW-a. I nadamo se da će zakonodavac razumjeti da treba stimulirati industrije da imaju što više intelektualne imovine ovdje.
NET.HR: Kako vi komentirate činjenicu da glas poduzetnika, izvoznika, teško dopire do vlasti?
LONČARIĆ: Sigurno nije lagano ni premijeru niti ministrima, svi se boje pada poreznih prihoda, da li će se moći izbalansirati proračune i nedostaje nam hrabrih poteza. Npr. smanjenjem davanja iz plaća i na plaće došlo bi do pada prihoda lokalnih uprava, mirovinskog i zdravstvenog sustava i to bi opet prouzročilo otpore, a to onda izaziva nova politička talasanja. No, bez obzira na sve, ne smijemo biti taoci teškoće odlučivanja. Osobno smatram da bi se moralo riješiti pitanje preglomazne javne uprave: uvjeren sam da bi bilo puno bolje isfiltrirati 30 posto najmanje aktivnih u javnoj upravi i dati im otpremnine i s druge strane uvesti sustav bonusa za najbolje u javnoj upravi, ali raditi isto sa recimo 70 posto sada zaposlenih i javnoj upravi. A svi znamo da i danas imamo u javnim službama, zdravstvu, školstvu onih koji zavređuju 7 zlatnih medalja i plaću puta dva – ali oni ne dobiju prostor i kompenzaciju. Ja sam za to da isti posao radi 30 posto manje ljudi u javnoj upravi, ali da stvarno konkurentno nagradimo one stvarno najbolje. Uvjeren sam da bismo tako došli do manjeg troška države i imali puno veću efikasnost, i cijelo gospodarstvo bi „prodisalo“ također. Smatram da je u pravu naš poznati porezni stručnjak, Hrvoje Zgombić, koji je već izračunao i nedavno izjavio da bi sustav od 260 tisuća zaposlenih u javnim službama bez problema funkcionirao ako bi se 50 tisuća stimuliralo na odlazak uz pomoć otpremnina.
NET.HR: Ali sada je upravo najavljeno povećanje plaća u javnom sektoru – svima jednako. Nije li ovo bila prilika da se krene pokazivati tko je iz javnog sektora suštinski važan za budućnost Hrvatske a tko manje?
LONČARIĆ: Sigurno je najmanje dobro linearno povećanje. Ovo nije način da se stimulira one koji rade najbolje. Nije niti motivacija onima koji smatraju da su potplaćeni. Iz pozicije privatnog sektora, iz pozicije industrije koja svaki dan mora zaraditi svoju kunu, nemoguće mi je komentirati ovu najavu linearnog povećanja. Pa pogledajte izračune: efekt smanjenja poreza za djelatnike u industriji je 50 kuna mjesečno veća plaća, a za djelatnike u sekundarnom sektoru javnih usluga, koje industrija i svi građani plaćaju, apriori, bez razmišljanja o učinku – 500 kuna mjesečno. A prema nekim izračunima, to povećanjem plaća u javnom sektoru košta svakog građanina Hrvatske 875 kuna godišnje, a istovremeno se broj djelatnika u javnim službama uopće nije smanjio, dok industrija treba nove djelatnike. To će možda osvojiti neke glasove birača od djelatnika u javnim službama – ali sigurno ne stimulira i neće nas povesti u pozitivnom smjeru ukupne učinkovitosti društva.
NET.HR: Koji su daljnji planovi za razvoj tvrtke?
LONČARIĆ: Prije svega jačanje u onim sredinama gdje smo prisutni, posebno u području telekomunikacija i medija. U planu je formiranje ureda na Bliskom istoku. Gledamo i prema Aziji, Africi. U centralnoj Europi posebno jačamo posao u energetici. Prisutni smo u srednjoj Europi u svim zemljama osim u Češkoj, Slovačkoj i Bugarskoj, pa razmišljamo pokriti i te zemlje. Možda se to nekome čini hrabro, ali nama je to - normalno. Srednja Europa između tri mora i jest već prostor u kojem posluju npr. i Atlantic grupa, Orbico…Pri tome je važno znati da mi nismo „samo“ obična softverska tvrtka koja na radi samo usluge vezane na tuđi softver. Ne. Mi u GDi radimo i cijeli vlastiti razvoj, cijeli vlastiti brend, „GDI Ensemble“ i „GDI Atlas“, za orkestraciju industrijskih procesa, za upravljanje resursima, imovinom i operacijama. I opet bih naglasio – sve to zahvaljujući kvalitetnim kadrovima. Evo, ovo ljeto smo u našim uredima u Hrvatskoj, Zagrebu, Rijeci i Osijeku imali 28 studenata. Dodatno, dali smo nagrade, ljetne prakse i imamo natječaj za srednjoškolce „Poboljšaj svijet znanjem i tehnologijom“. Rekao bih da je taj broj i žar studenata i srednjoškolaca u akciji i u kvalitetnom radu bio pouzdan znak da imamo dobre predispozicije za daljnji rast.
