Moj prijatelj je menadžer u velikoj međunarodnoj kompaniji. Zarađuje daleko više od hrvatskog prosjeka, vozi službeni automobil i na posao ide u odijelu. Netko bi mogao pomisliti da je njegov život u Hrvatskoj idiličan. Možda bi ga se i moglo tako opisati kada bi se život svodio samo na materijalne vrijednosti. Ali se na sreću, ili na žalost, ne svodi.
Prije nekoliko dana taj moj prijatelj otišao je u trgovinu, kupio sprej s bojom i gumene rukavice. Razlog? Objasnio mi je da više nije mogao mirno prolaziti kraj brojnih natpisa s ustaškom simbolikom, ili okretati glavu i praviti se da oni ne postoje. I tako, svaku večer kad se vraća kući s posla i ugleda na nekoj fasadi "ušato" U, kukasti križ ili drugu filofašističku parolu, uzme sprej i išara je do neprepoznatljivosti.
Nekoliko dana nakon što mi je prijatelj prepričao svoj način otpora ludilu koje nas okružuje pročitao sam da sličnu stvar radi i jedan akademski slikar iz Splita. Vidjevši na zgradi natpis "Mrzin Židove" odlučio se za, činom malu, ali sadržajem ogromnu intervenciju.
Dva problema našeg društva
Pretvorivši kistom i bojom slovo Ž u Z, ne samo što je uklonio izraz civilizacijske sramote nego je i dao do znanja što misli o "zidovima" kao fizičkim, ali i mentalnim barijerama kojih je oko nas sve više.
Navedeni primjeri upućuju na (najmanje) dva problema u hrvatskom društvu.
Prvi, da uklanjanje simbola koji veličaju zločinačke režime ili pozivaju na netoleranciju i nasilje, umjesto države (jer su oni između ostalog i protivni Ustavu) provode pojedinici svojim gotovo subverzivnim aktivnostima. I drugi, da više ne izazivaju interes, čuđenje, a kamoli zgražanje razni pojavni oblici koji pozivaju na mržnju, već oni postupci koji se takvim pojavama odupiru.
Rušenje spomenika i potpora onima koji negiraju genocid
Da su vrijednosti u hrvatskom društvu poremećene govorio sam i pisao u više navrata. Nenormalne stvari smo normalizirali, a normalne su postale nenormalne, ili barem neuobičajene. I tako je od kada nam je došla demokracija.
U teoriji, antifašizam je u Ustavu, Dan antifašističke borbe je državni praznik, a u praksi se ruše partizanski spomenici, ulice imenuju po ustaškim političarima, a hrvatska vlada financijski pomaže one koji negiraju genocid i zločine počinjene za vrijeme NDH.
S druge strane, maloprije spomenuta dva primjera mogu poslužiti i kao dokaz da su promjene postojećeg stanja ipak moguće. Svatko od nas tko poštuje različitost a ne isključivost, suživot a ne ograde i zidove, mir i nenasilje umjesto (govora) mržnje, ima mogućnost, pravo, a ako se mene pita, i obavezu, djelovati kako bi se te vrijednosti očuvale. Ili, ponovo izgradile.
Tolerancija i kritika
U toj borbi svatko može pridonijeti na svoj način. Nema sumnje da će se glas političara, novinara, intelektualaca, nastavnika, sportaša ili svećenika vjerojatno jače čuti, ali je i doprinos svih ostalih potreban i nezanemariv. Bez obzira koliko nekad izgledao beznačajan.
Uklanjanje šovinističkih grafita jedan je od načina. Ali je to i sudjelovanje na prosvjedima (a ne njihovo promatranje iz sobne fotelje) kad god mislite da su vaša prava zakinuta. To je i svakodnevni razgovor s djecom, njihovo poticanje na solidarnost, toleranciju i kritičko razmišljanje.
Kao i otvoreno suprotstavljanje kada ih se npr. u svjetovnoj školi i svjetovnom društvu prisiljava na sudjelovanje u vjerskim ceremonijama. Doprinos se postiže i sasvim malim postupcima. Bilo da se radi o odlasku na Bajagin koncert, kao obliku otpora politikanstvu u umjetnosti, ili članstvu u Facebook grupi "442" koja već godinama mnogo konkretnije i efikasnije unapređuje suradnju i prijateljstvo Hrvata i Srba od svih političara zajedno.
Mrzitelji su manjina
Postoje različiti oblici doprinosa izgradnji boljeg društva, a njihova sinergija može taj proces dodatno olakšati i ubrzati. Bitno je samo ne biti pasivan, osvijestiti ozbiljnost problema i ne podcjenjivati vlastite mogućnosti.
Jer, gotovo sam siguran da oni koji mrze (Židove, Srbe, homoseksualce… hrvatske "izdajice"), koji prijete, koji bi nas ograđivali bodljikavom žicom, koji preziru slobodu mišljenja i izražavanja, koji negiraju zločine i veličaju zločince, bez obzira na buku koju stvaraju u javnom prostoru, predstavljaju manjinu u našem društvu.
Mislim da je krajnje vrijeme da im to napokon, na različite načine, i dokažemo!
