Drama je doista bila neviđena, jer nitko je na kraju nije vidio. Barem ne ispred zatvorenih vrata na Trgu žrtava fašizma ili s obje strane Markova trga.
Pokazalo se da je Hrvatski sabor jedno, od građana kilometrima uvis udaljeno tijelo u kojemu se vode beskrajne metajezične rasprave i stvari funkcioniraju preciznom predvidljivošću. Pokazalo se, također, da ni ulični prosvjedi u dvama najvećim gradovima - ma koliko organizatori napumpavali njihovu masovnost, a vlast je učinkovito ispumpavala - nisu odraz silno većinskog raspoloženja. Uostalom, u zemlji za koju je teško utvrditi koliko uopće ima stanovnika, još je teže utvrditi što je većinsko raspoloženje. Siva apstinentska zona još je nepristupačna i vlastima i onima koji bi tu vlast rušili.
Kritičari čitali Istanbulsku između redaka
Glasovanje o ratifikaciji Istanbulske konvencije bilo je brzo poput vađenja već rasklimanog zuba, s tim da je premijer Andrej Plenković svojim anestetičkim nastupima prethodno umrtvio raspravu. Jest, bilo je i ostrašćenosti i nesuvisle ulične galame, no kada se sve zbroji i podvuče neizvjesnosti u Saboru nije bilo, a vladajući su vješto, uz ratifikaciju Konvencije, prošvercali onu mnogo neizvjesniju dramu - glasovanje o povjerenju potpredsjednici Vlade Martini Dalić koja je opoziv izbjegla u, štono bi rekli, tijesnom fotofinišu.
Hrvatska je usvojila Konvenciju koju su mnoge zemlje već ratificirale rutinski i bez mnogo pompe. Ovdje se pak mnogi kritičari natjecaše u tumačenjima njenog sadržaja. Pritom su, od silnog čitanja između redaka propustili pročitati što u recima piše, pa većina njih nije znala ni najjednostavnijim riječima objasniti što to u njoj nije dobro i iz kojih paragrafa viri Sotona osobno. Usvajanjem Istanbulske konvencije Hrvatska se svojim vremeplovom (prikladnijim nacionalnim brendom od kravate) barem nakratko vratila iz biblijskih vremena u stvarnost. Tijekom javne rasprave rijetki glasovi razuma teško su se probijali kroz buku o đavoljim zvijerima i masonskim zavjerama. Jedan od tih zdravorazumskih glasova, onaj pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Višnje Ljubičić, kazivao je kako danas "tek sedam posto nasilnika bude osuđeno na bezuvjetne zatvorske kazne" ta da bi Istanbulska konvencija trebala stati na kraj postojećoj, krajnje blagoj prekršajnoj politici prema obiteljskim nasilnicima koja se najčešće svodi na novčane kazne i uvjetne kazne zatvora.
U doticaju s nečim što nije iz '45, '41 ili nulte godine
I brojke su jasne, ako ih se želi pogledati i zbrojiti. Prema podacima MUP-a od 2012. godine (kada je Istanbulska donesena) pa do ove godine u Hrvatskoj je ubijeno 90 žena. Presudili su im njihovi bračni, izvanbračni ili pak bivši partneri te bliske osobe. Zbog prekršajnog djela nasilja u obitelji, policija je lani prijavila 11.506 osoba, od kojih su 8882 bili muškarci. Sedamdeset i sedam posto! A neki drobe da će s Konvencijom muškarci postati robovi žena koje će tada biti iznad sudova i države. (Iskreno, ne znam zašto sam uopće citirao ovu bedastoću.)
Hrvatska je donijela Konvenciju koja bi trebala prodrmati naše pravosuđe i oživjeti sva ta mrtva slova na papiru zbog kojih nasilnici koji dižu ruku na žene i nerijetko to čine iznova, više neće biti tek nježno ukoreni. Čak su i oni protivnici Istanbulske, svjesni da ipak nije politički profitabilno suviše galamiti protiv dokumenta koji štiti žrtve nasilja - zaboravlja se da u punom nazivu Istanbulske konvencije stoji i borba protiv nasilja u obitelji - kazali kako umjesto njenog usvajanja treba popraviti postojeće zakone. Drugim riječima: Pustite nas, popravit ćemo se sami. Otprilike kao kad policajci uhvate pijanca za volanom pa ih ovaj preklinje da ga puste obećavajući da više nikada neće srknuti ni kap alkohola. S figom u džepu ili bez nje, Konvencija je usvojena i svi koji u njoj ne vide žig Sotone, masona ili Georgea Sorosa mogu osjetiti barem prolazni doticaj s nečim civilizacijskim, ovodobnim, što ne pripada ni '45-oj ni '41-oj, a bogme ni nultoj godini.
