Tridesetog svibnja 1990. u saborske su klupe sjeli narodni predstavnici izabrani na prvim višestranačkim izborima provedenima u Hrvatskoj na demokratski način. Na izborima je pobjedu odnijela godinu dana ranije osnovana Hrvatska demokratska zajednica predvođena Franjom Tuđmanom. Većinski izborni sustav HDZ-u je omogućio da s podrškom birača od 42% u saboru dobije 58% zastupničkih mjesta, odnosno apsolutnu većinu.
Druga po snazi bila je stranka koja je prethodnih 45 godina imala monopol na političko djelovanje, ali koja je i donijela odluku da se održe demokratski višestranački izbori. Bio je to Savez komunista Hrvatske koji neposredno prije izbora svom imenu dodaje još jedno – Stranka demokratskih promjena, odnosno SDP. Treće mjesto na izborima osvojila je skupina stranaka koja se okupila pod imenom Koalicija narodnog sporazuma, a u kojoj su vodeću ulogu imali Savka Dabčević Kučar, Miko Tripalo, Dražen Budiša i ostali političari i intelektualci poznati uglavnom još iz vremena Hrvatskog proljeća 1971.
Usvojeni najvažniji dokumenti
Ovaj saziv sabora usvojit će neke od najvažnijih dokumenata i donijeti neke od najvažnijih odluka u suvremenoj hrvatskoj povijesti. Tako je krajem prosinca 1990. u saboru proglašen prvi demokratski ustav, a 25. lipnja 1991. ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske koja je označila službeno pokretanje procesa izlaska Hrvatske iz Jugoslavije.
Datum početka rada prvog višestranačkog demokratskog predstavničkog tijela doista je označio početak novog doba u povijesti Hrvatske, Hrvata i svih njezinih građana, i samim time predstavlja događaj vrijedan obilježavanja. Međutim, je li to dovoljan i opravdan razlog da se 30. svibanj proglasi danom hrvatske državnosti? Hrvati su svoju državnost utemeljili davno prije 1990., a ta državnost se u različitim oblicima u okviru brojnih državnih tvorevina branila stoljećima.
'Nije dobila državnost niti je tim danom postala država'
Čak i tijekom jugoslavenskog socijalističkog perioda ustavnim je odredbama Hrvatska bila definirana kao država. Dakle, 30. svibnja 1990. Hrvatska nije dobila državnost niti je tim danom postala država. Netko će reći da prije tog datuma Hrvatska nije bila nezavisna država nego se nalazila u sklopu drugih državnih tvorevina pa samim time ni državnost nije bila potpuna. Ali, niti 30. svibnja 1990. Hrvatska nije postala nezavisna, samostalna država. Naprotiv, još će više od godine dana ostati u sastavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
Čak će i u spomenutom prvom demokratskom ustavu izglasanom na prijedlog HDZ-ove saborske većine 22. prosinca 1990. u članku 140. izrijekom pisati: „Republika Hrvatska ostaje u sastavu SFRJ do novog sporazuma jugoslavenskih republika ili dok Sabor Republike Hrvatske ne odluči drugačije.“ Štoviše, ne samo što će Hrvatska ostati u sastavu SFRJ i nakon 30. svibnja 1990. nego će HDZ kao vladajuća stranka poslati svog člana i u državno predsjedništvo socijalističke Jugoslavije.
Točan datum prestaje biti odlučujući faktor
Tako je od ljeta 1990. do jeseni 1991. najprije funkciju potpredsjednika, a zatim i predsjednika Jugoslavije obnašao jedan od osnivača HDZ-a i visokopozicionirani član te stranke Stjepan Mesić. Naravno, kada će se obilježavati neki događaj trebala bi biti stvar dogovora onih koji događaj obilježavaju. U tom slučaju točan datum prestaje biti odlučujući faktor.
Najbolji primjer su kršćani kojima ne smeta činjenica što Božić slave u ponoć 24. prosinca iako znaju da se Isus tada nije rodio, ili što isti događaj, uskrsnuće Isusovo, svake godine slave na različite datume. Nažalost, u slučaju dana državnosti ne radi se niti o dogovoru niti o konsenzusu. Radi se prvenstveno o nametanju volje jedne političke stranke i njezinom nastojanju da se upravo nju prihvati kao graditelja i čuvara hrvatskog identiteta, domoljublja i hrvatske državnosti. A koliko su se njezini članovi svojim djelima, od 30. svibnja 1990. do danas, pokazali kao graditelji a koliko kao razgraditelji hrvatske države, to je tema za neku drugu priču.
