Prije dva dana predsjednik i premijerka posjetili su poplavljena sela u Slavoniji. Vijest o tom posjetu glasila je ovako: "On je došao u 9.15, a ona 45 minuta poslije. Premijerka je obišla obitelj Rogošić, čija je kuća najviše stradala, a i predsjednik je bio u blizini, no dvoje najviših hrvatskih dužnosnika samo se hladno pozdravilo." Slika je više nego metaforična. U prvom planu politička sapunica koja traje već danima, a u pozadini manje bitan – potop.
Slična stvar se događa i s procesom protiv Polančeca. U pozadini su kriminalna djela, možda i pljačka stoljeća, a u prvom planu, već danima, politička sapunica. Tako zbivanja u HEP-u i Podravci, poput poplave u Slavoniji, postaju skoro pa irelevantna, kulisa za unutarstranačke okršaje, koji se, s Polančecovom najavom knjige, ozbiljno bliže razini Dikana Radeljaka i Vlatke Pokos.
Pokušavam izmaštati naslov Polančecove knjige. Možda, Otkrit ću vam tajnu? Već postoji, napisao ju je Marko Grubnić, poznatiji kao Modni Mačak. Možda, Jadranka vam je lagala? Neće proći ni to, previše liči naslovu knjige Jelene Veljače. Možda, Gola istina? Tu ga je pretekla Nives Celzijus. A zauzet je i ironičan naslov Život u raju. To je uradak Vlatke Pokos.
Siguran sam da je Vlatka Pokos nakon što je bila ostavljena poslala Radeljaku barem jedno pismo koje je počinjalo s "Dragi Dikane...", tražeći da joj pojasni njen trenutni status, baš kao Polančec Jadranki pismo, prijeteći mu u podtekstu objavljivanjem knjige u kojoj će "sve reći". Sad kada je knjiga izišla, u tom "svemu" našla se i anegdota o tome kako se prisilila na seks s Dikanom nakon prekida, a kako bi joj on dopustio da viđa malu Lanu, koju užasno voli. Nakon toga je, kaže, plakala i osjećala se prljavo.
Tako nekako će, pretpostavljam, izgledati i Polančecov opis događanja u Podravci. "Znao sam da će to što radim jednog dana nekom možda izgledati kao kriminalno djelo, ali učinio sam to iz čistog domoljublja – kako bi Podravka ostala u rukama hrvatskih vlasnika. Istina, osjećao sam se malo prljavo, ali to je bila žrtva koju sam morao podnijeti." Ili možda opis zbivanja oko HEP-a: "Uže vodstvo stranke i Vlada donijeli su odluku koju sam ja samo proveo. Iako sam se jednim dijelom svog bića protivio toj odluci, nisam bio dovoljno hrabar da se oduprem ljudima kojima je hrvatski narod na demokratskim izborima poklonio svoje povjerenje."
Nikad nećemo saznati što se zaista događalo između Vlatke i Dikana, tko je tu u pravu, tko u krivu – hvala bogu, nema institucija zaduženih da istražuju takve istine, pa našim junacima ostaje samo to da se na svakojake načine pokušaju svidjeti javnosti.
Bojim se da istinu nećemo saznati ni u slučaju Polančeca, Kosorice i Sanadera unatoč institucijama koje postoje samo s ciljem otkrivanja ovakvih istina. Publika, a to smo svi mi, jako dobro zna da u ovoj zemlji USKOK i policija nisu nezavisna tijela, nego samo još jedni akteri ove sapunice i da Polančecova istina može biti istinita koliko i Kosoričina. Baš kao kod Dikana i Vlatke. A to je najgore što se cijeloj ovoj priči moglo dogoditi. Počela je kao velika bitka s korupcijom, a pretvorila se u žestok sukob na hrvatskoj političkoj estradi, koji se malo-pomalo udaljava od merituma stvari i pretvara u sapuničasti okršaj Kosorice i Polančeca.
Problem je, naravno, u institucijama pravne države. U zdravim društvima, one služe tome da svaku potencijalnu sapunicu, poput one s britanskim državnim tajnikom i njegovim dečkom, srežu u startu i tako spriječe još stotinjak nastavaka, izlazak knjige i potpuno udaljavanje od merituma stvari.
Naše institucije u političkim sapunicama igraju nerijetko ključnu ulogu sudjelujući tako u stvaranju još gušće pjene. A zbog čega pjena – ZNA SE. Kako bi se sakrio odgovor na ključna pitanja, poput onog – što se stvarno događalo u Podravci i HEP-u i gdje je lova?
