Središtem Zagreba odjekivali su u utorak povici "Lopovi!" i "Mafija!", samo simbolično zbog zauzimanja dijela Varšavske ulice od strane Tomislava Horvatinčića, a dobrim dijelom zbog glavnog državnog odvjetnika koji nikako da se javi. Mladen Stendbajić ne voli govoriti o svom poslu, niti pokazivati svoje lice pred građanima države koju brani. Kao što je fino zapazio kolega Ivica Đikić, Bajić valjda misli da je rock-zvijezda koja može odlučiti da će unedogled izbjegavati objašnjenja koja im duguje.

Razlozi možda leže u njegovoj dilemi koja je po svojoj proturječnosti slična onoj koja diskreditira i ministricu graditeljstva i okoliša Marinu Matulović-Dropulić. Bajić ne zna kad je nešto politička odluka, a kad je nešto kazneno djelo, te što da od tog dvoje brani kada je u pitanju država. Makar dok mu tu finu razliku ne pojasne pravni stručnjaci, poput Andrije Hebranga. To možda objašnjava činjenicu da mu je od svih SDP-ovaca koji su donosili naizgled kriminalne političke odluke promaknuo upravo Milan Bandić, čiju je uzrečicu "neka (nezavisne) institucije rade svoj posao" tako prekomjerno počela koristiti premijerka.

Čini se da se bijesna rulja opasno približila zaključku: ako je Bajićeva pravda slijepa, onda dobro čita brajicu, jer pred nekim imenima još uvijek uzmiče.

Uzmimo za primjer aktualnu fazu priprema za fašnik na zrinjevačkom sudu – sastavljanje popisa svjedoka kriminala vezanih za Hrvatsku elektroprivredu. Kao puno puta do sada, Bajić je pustio probni balon za optužnicu protiv HDZ-ovog 'krnje' Damira Polančeca putem odabranih 'investigativnih' novinara, koji na čudesan način i bez kršenja Zakona o kaznenom postupku predviđaju tko je meta idućeg napada Državnog odvjetništva. Oni od male ptičice doznaju da se sumnja i kako je TLM privatiziran manje-više kriminalno. Tko promiče Bajiću? Jadranka Kosor?.

Ne zna se je li moguće da nije očekivao da će nakon toga podravski mastermind – koji je uspio prevariti čitavu naivnu HDZ-ovu tvrđavu što obnaša vlast u Hrvatskoj najvećim dijelom njene nove povijesti – uzvratiti obranom da nije sam odlučivao o prodaji TLM-a ili o povlaštenim cijenama struje. Procurio je dokument na čijem je dnu Jaca načrčkala svoje puno ime i prezime. Zatečena mišlju da nju prvopričesnicu kvači jedno od kaznenih djela što se njenom dojučerašnjem kolegi iz klupe neslužbeno stavlja na teret, uzviknula je da taj papir ne dokazuje ništa.

Kako je time pokazala da je poništavanje pravne države od strane njene Vlade spremna proširiti na nivo veći od pozivanja na kršenje ugovora (Petrokemija) ili prijenosa zakonodavnih ovlasti na policiji (dekriminalizacija lakih droga), morala je smisliti nešto bolje za iduće pojavljivanje u javnosti. U međuvremenu je poslala svoje čuvare časti Hebranga, Vladimira Šeksa i Branka Bačića da kažu kako je strašno izjednačavati štetne odluke Vlade s kriminalom. A onda je pokazala obraz pred kamerama.

Umjesto da kao premijerka pojasni 'stoci sitnog zuba' svoju ulogu u privatizaciji TLM-a, novinarima okupljenim u Ministarstvu uprave nije dopustila dovršiti ni ono jedno pitanje koje su joj postavili, a kamoli početi postavljati druga pitanja vezana za lake metale. Zgusnut raspored dopustio joj je tek da ispriča ono što je naumila istovariti s duše, a što je vrlo točno: zasad nemamo pojma što će sve Mladen Bajić napisati u optužnici protiv podravskog uznika rumenih obraza.

To ne zna čak ni Polančecov rođeni odvjetnik, kojemu kukavički ZKP, kondom državne represije, ne odobrava ravnopravnu utakmicu s uvijek neslužbenim Bajićima, Pajićima i ostalim u medijima neimenovanim junacima državne obrane.

Nobilov je osnovni problem što istupa u medijima služeći se svojim imenom i prezimenom, a ne pod paravanom izvora bliskih ovome ili onome. Pa onda kad kaže nešto notorno, poput činjenice da Polančec ipak nije bio jedini čovjek u Sanaderovoj vladi, daje povod Kosorici za sugestije odvjetničkoj komori da istraži ima li temelja za oduzmanje njegove odvjetničke licence. Zašto HOK nikada nije po službenoj dužnosti pokrenuo sličan postupak protiv Glavaševih odvjetnika koji su neprestano prosipali žuč premijeru aktualnom u doba procesa, tko će ga znati. A radili su i daleko ružnije prekršaje.

Istovremeno, Bajić iz palete kriminalnih djelatnosti hrvatskog energetskog monopolista bira ono što mu srce želi, pod uvjetom da državna vlast isto odobrava. Takav princip rada Državnog odvjetništva najživopisnije oslikava progon krivaca za farbanje tunela na hrvatskim autocestama. S obzirom da na Jupol otpada tek minoran udio 'zamračenog' novca HAC-a, taj fašnik nalikuje čistom farbanju naroda. Jaca je toga itekako svjesna i zbog toga joj neće ponestati daha dok mantra o Bajićevoj slobodnoj volji, kao što ni Bajiću neće ponestati licence, odnosno podrške u Saboru dok je HDZ-a na vlasti. Na kraju krajeva, možda je TLM zbilja privatiziran po PS-u.