More je iz svoje utrobe izbacilo hrpe lešina, bolničkog i komunalnog otpada. Apokaliptični prozori akvatorija oko Mljeta i Pelješca izazvali su opće zgražanje i zabrinutost. No, već je nađen krivac. Smeće je, tvrde oni koji su vidjeli etikete na raznoj ambalaži, doplivalo iz Albanije. Uvozno je, nije naše, pa ga samo treba ukloniti i sve će opet biti u najboljem redu. Naravno da je riječ o iluziji koju će u milijun komada razbiti sljedeće jako jugo i prikladne morske struje. Ali, duhovi su se za sada primirili u spoznaji da nismo mi ti musavci koji u more bacamo sve što nam padne na pamet, nego netko tamo drugi. Za sada je 'riješeno' i pitanje odlaganja radioaktivnog otpada na Institutu Ruđera Boškovića. Pobuna stanara i znanstvenika izrodila je golem javni pritisak koji nije mogla ignorirati ni politika. U nekoliko dana ravnateljica Instituta Danica Ramljak postala je simbol otpora bešćutnoj administraciji koja je 'preko koljena' zaključila kako bi Institut nadomak centu Zagreba i u naseljenom području bio odlična lokacija za skladištenje opasnog otpada. Ruđer i susjedi su spašeni, ali problem otpada je ostao. Pitanje je, naime, koliko još ima 'hrabrih' ravnatelja koji će, unatoč golemoj opasnosti od smjene, odbiti potpisati sljedeću polujavnu odluku o odlaganju otpada u njihovom dvorištu kao što je to napravila gospođa Ramljak. Još veći problem od lokacije za odlaganje radioaktivnog otpada je do sada nepoznata činjenica da NATO-savez na ravno 24 mjesta u Jadranu odlaže svoje smeće. O toj strahoti nije nas izvijestila niti jedna nadležna državna institucija, nego smo za skandal doznali zahvaljujući jednom talijanskom novinaru. Njegovo višegodišnje istraživanje otkrilo je da u povratku s vojnih misija NATO-ovi avioni izbacuju u more bombe i rakete, i to ne samo u za to određene posebne zone nego i u blizini obale. Rezultat je zastrašujuća koncentracija otrovnih kemikalija, a novinar odbačene bombe opravdano naziva pokretnim arsenalom smrti. Podsjetimo, kada su nas vodeći političari ove države uvjeravali kako je korisno i lijepo ući pod kišobran NATO-a, nekako su zaboravili spomenuti to smeće. U međuvremenu nije bilo ništa od obećanih milijunskih poslova za hrvatske tvrtke, ali smeće na dnu Jadrana smo dobili. Pitanje je što smo još potpisali i na što pristali te hoće li nam ikada sve to biti objavljeno.
U normalnoj državi svim tim opasnim smećem bi se istog trena počela baviti jedna od najvećih državnih agencija – Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. No, mi evidentno nismo normalna država, pa se ravnatelj Fonda Vinko Mladineo umjesto smećem na obalama Mljeta i Pelješca, radioaktivnim otpadom i odbačenim NATO-ovim bombama, bavio spašavanjem vlastite kože.
Upravo tu dolazimo do najpogubnije vrste otpada u kojoj se Hrvatska guši posljednjih godinu dana. Riječ je o političkom otpadu, osobama koje su niz godina uspješno igrale uloge uglednih dužnosnika i građana ove države, tapšalo ih se po ramenu i divilo njihovim postignućima, a sada se otkriva kako su krali gdje su stigli, izvlačili novac, reketarili, punili svoje džepove i crne fondove. Izmjenjuju se svakodnevno pred USKOK-ovim istražiteljima, prokazuju jedni druge, smjenjuju se u 'apartmanima za političke otpadnike' u Remetincu.
Ta vrsta otpada daleko najviše nagriza ovu državu jer ispada da su svi koji su došli u priliku jednako prljavi i nemoralni, a sa svakim novim uhićenjem taj dojam se pojačava. Kraj se ne naslućuje, a otpad se gomila kao onaj na Mljetu.
Ugledni ekolog Vjeran Piršić ima, međutim, 'revolucionarno' rješenje za te desetke tona smeća koje je zaplivalo oko nas. "Jedino rješenje je prestati bacati smeće u more." Logično, zar ne? E pa, ista je logika primjenjiva i na drugu vrstu smeća. Prestanete li ih birati, oni će nestati. Ponekad su rješenja najkompliciranijih problema doista jednostavna. Samo treba upotrijebiti zdrav razum, a toga nam na ovim prostorima, nažalost, kronično manjka, pa proizvodimo puno više političkog otpada nego što će Albanija ikada uspjeti baciti u more.
