Ajmo malo klikati po našim portalima, gledati malo vijesti i listati novine. Ajmo, za početak, u onu najdonju rubriku, gospodarstvo, na one vijesti bez slike, s jedva vidljivim naslovima, kad odskrolamo skroz na dno. Što ima tamo? Što i uvijek, one dosadne brojke – bruto inozemni dug nam iznosi 46,4 milijarde eura, a broj zaposlenih nam je pao ispod 1,4 milijuna.
A sad zabava
Ajmo se sad vratiti na vrh, prelistati novine na početak, pogledati prve vijesti naših dnevnika, tamo gdje su velike slike i bombastični naslovi. Što ima tamo? Vijesti i tekstovi o izborima i u njima veselja svakoga, zabavno za popizdit – Jadranka Kosor tvrdi da je u Hrvatskoj još uvijek aktivna UDBA, Jambo izjavio da ima veća muda od Arsena Bauka, Kerum zapjevao Jadranki Kosor, HČSP traži zabranu erotskog sajma, a Mladen Schwartz traži diktatorske ovlasti i uvođenje smrtne kazne. Sve u svemu, puno zabavnije od ovih brojki iz rubrike gospodarstvo. I tako se mi (mediji), vi (čitatelji) i oni (političari), u trenucima u kojima nam ove dosadne brojke i one još dosadnije vijesti iz rubrike svijet (ono nešto o frci s eurom) najavljuju kataklizmu, izvrsno zabavljamo i uglavnom bavimo pizdarijama. Tko je kriv za takvo naše mentalno stanje? Možda mi, možda vi, možda oni, možda masoni i bjelosvjetski urotnici, možda ekonomska doktrina Miltona Friedmana. Jedno je sigurno – nisu ni ustaše ni partizani. Nekad su stvari naprosto kompleksnije od odgovora na pitanje tko je kriv, samo kad stvari postanu kompleksnije, onda treba misliti, a nekad mi se čini da smo i mi (mediji), i vi (čitatelji), i oni (političari) prestali misliti.
Cilj igre – ostati u igri
Kad smo mi prestali misliti? Sjećam se svog momenta. Bilo je to krajem devedesetih u redakciji portala za koji sam tada radio. Bio je to onaj trenutak kad smo najčitaniju vijest (nešto o tetovaži Davida Beckhama) digli na prvo mjesto sajta i vidjeli da se čita još i više. Znalci bi rekli – dječica skontala zakone tržišta. Kad si na tržištu, onda si u igri ili nisi. Ako jesi, stvari izgledaju ovako – hoćeš što veći broj čitatelja kako bi s tim brojkama išao do marketinške agencije koja će te puniti reklamama. Više čitatelja – više reklama – više love. Cilj igre – ostati u igri. Onda se držiš zakona tržišta kao i bankari s Wall Streeta – čitatelji hoće sise i guzice, daj im sise i guzice; klijenti hoće kredite, daj im kredite. Prestaneš misliti i pustiš sistemu ponude i potražnje da radi sam. Znalci bi rekli – nek' tržište regulira samo sebe. Što ti se onda dogodi? Bankarima apsolutna kataklizma, a nama, hrvatskim medijima, društvo u kojem su najčitanije novine 24sata, društvo koje je prestalo čitati novinski tekst duži od jedne kartice, društvo koje na četiri televizije s državnom koncesijom gleda ukupno šesnaest (brojkom 16) sapunica, od tog dvije u prime-timeu, od kojih jednu prati više ljudi nego Hrvatska ima zaposlenih.
Pozitivci su bijeli, negativci crni, a sive zone nema
Što želi publika koja gleda sapunice? Ne znam točno što želi, ali svatko tko se bavio njihovim pisanjem (a bavio sam se) reći će vam što ne želi – ne želi misliti. Svijet sapunice je crno-bijeli svijet u kojem su pozitivci bijeli, negativci crni, a sive zone nema. Zna se točno tko su partizani, a tko ustaše, tko je kriv, a tko nije. Sapunicu gledatelj ne gleda da bi o likovima i sadržaju razmišljao nego da bi vidio što će biti dalje. Kako u takvom nemislećem društvu s tako nemislećim medijima može izgledati predizborna kampanja? Ovako kako je izgledala i ova – lišena svakog sadržaja.
Što radimo mi? Ne mislimo puno nego gledamo što ćete vi naklikati, pa to dižemo među glavne vijesti, guramo u prve minute vijesti, stavljamo na naslovnice novina. Onda dobijemo novine, portale i dnevnike pune pizdarija o Siniši Vuci, Mladenu Schwartzu, novom proljevu Željka Keruma ili Jadranke Kosor. Kao što rekoh, puštamo sistemu da radi svoje. Što radite vi? Ne mislite ni vi puno. Klikate uglavnom na zicere, klikate na tekstove u kojima je već iz naslova jasno da se nema o čemu misliti – "Kerum zapjevao Jadranki". Em je zabavno, em ćete se nasmijati, em već kod naslova znate da ćete u komentaru ispod teksta napisati nešto tipa: "Nevjerojatno! Kakvi likovi! Zgrožen sam!" Nećete nikad naklikati tekst o ekonomskim analizama ili gospodarskim strategijama.
A što rade oni?
Što rade oni? Ne brinite, ne misle ni oni, oni puštaju svoje PR stručnjake da odrade to za njih. A ti stručnjaci gledaju što radimo mi i vi i na temelju toga donose nekakve strategije. I oni, baš kao i mi, love brojke, ganjaju statistike. I oni su dio sistema. Pa savjetuju Kosorici da udara po komunistima jer su u sapunici koja se u glavama njenih birača vrti, oni negativci, nek' su pomrli skoro svi. Milanoviću njegovi, pak, kažu: "Stoj kući i nahrani pse. I ako boga znaš, ne pričaj o stezanju kaiša, bolnim rezovima i sličnim groznozvučećim stvarima." Inače bi se u ovom crno-bijelom svijetu hrvatske političke sapunice mogao pretvoriti u negativca. U njoj, kao i klasičnoj sapunici, sive zone nema, nema kompleksnih tema, nitko nikog ne tjera na razmišljanje, pa opet idemo na izbore da nekog linčujemo. Svi skupa – i mi, i vi, i oni – tvorimo taj cušpajz koji se zove hrvatsko društvo i njegov politički život 2011. godine. I moram priznati da smo uspjeli skoro nemoguće – uspjeli smo u vremenu spektakularne globalne i lokalne krize izvesti predizbornu kampanju u kojoj nam je gospodarska politika – one dosadne brojčice s početka teksta – bila zadnja rupa na svirali, kampanju koja se bavila svime osim najvažnijom temom koja će dočekati novu vlast. Tko je za to kriv? Možda mi, možda vi, možda oni, možda ekonomska doktrina Miltona Friedmana, možda zakoni medijskog tržišta. Uglavnom, partizani i ustaše nisu.
