Kako obnoviti Banovinu? Kako ljudima osigurati perspektivnu budućnost? O tome, ali i nizu drugih tema za RTL.hr u Otvorenom uvodniku piše ugledni ekonomski analitičar Andrej Grubišić.
Veliki sam pobornik slobodnog tržišta i minimalnog državnog upletanja u gospodarstvo i živote ljudi, izuzev onog dijela koji, prema mom viđenju predstavlja temeljnu ulogu države, a to su vojska, policija, sudstvo, izgradnja temeljne infrastrukture i služenje kao transmisijski mehanizam kada većina nas koje se može smatrati objektivno odgovornima jer smo radno i psihofizički sposobni samostalno brinuti o sebi i svojim obiteljima odvaja za one koje ne možemo smatrati objektivno odgovornima, u koju kategoriju spadaju djeca, psihički i fizički nesposobni pojedinci, trudnice i slično, a u iznimnim situacijama, poput ove u Sisačko-moslavačkoj županiji, oni koji su stradali u potresu.
Mnogi neupućeni misle da pobornici slobodnog tržišta ne mare o solidarnosti, što je notorna glupost. Mi smo samo veliki protivnici onoga što se nekada zvao socijalizam, a danas se provlači kroz sintagme poput „centralnog državnog planiranja“, „nacionalnih razvojnih strategija“ i tome slično, gdje ograničena grupa ljudi u državnoj birokraciji ima moć odlučivati za druge, ograničavajući im slobodu izbora, a pritom koristeći novce onih za koje odlučuju.
Financijska sredstva doznačiti direktno na njihove račune
Obzirom da praksa pokazuje kako nitko na dugi rok tuđe novce ne troši racionalne kao svoje, u kontekstu obnove i pomoći ljudima stradalima u potresu u SMŽ zagovaram pristup u kojem će se ljudima financijska sredstva doznačiti direktno na njihove račune, vjerujući da će se na taj način ispravno adresirati 4 stvari:
1. Solidarnost – usudio bih se reći da je nacionalni konsenzus da kolektivno pomognemo tim ljudima. Lijepo je vidjeti tako veliko zajedništvo po tom pitanju jer su svi svjesni činjenice da je većina tih ljudi i prije potresa živjela u teškim materijalnim okolnostima.
2. Demistifikacija „državne pomoći“ – korektno je reći da se ne radi o „državnoj pomoći“, nego pomoći od strane hrvatskih građana (poreznih obveznika) čiji novac će se, zajedno s novcem poreznih obveznika država članica EU, koristiti za obnovu njihovih domova. Dakle, država nema svoje novce jer konstrukt „državni novac” predstavlja romantizirani izraz za nešto što ne postoji. Postoji samo novac koji prođe kroz državu jer izvor financiranja države, u svim zemljama, su uvijek i ultimativno isključivo građani (bilo direktno u svojstvu fizičke osobe, bilo indirektno kao suvlasnici pravnih osoba).
3. Slobodno tržište – ljudi koji su živjeli u teškim okolnostima prije potresa su s malim financijskim sredstvima uspjevali živjeti, što sugerira da izostanak visoke kupovne moći ne znači izostanak zdrave pameti i sposobnosti donošenja racionalnih odluka u sklopu ograničenih materijalnih mogućnosti. Istovremeno, unatoč činjenici da im je stradala materijalna imovina u potresu, ne znači da su ostali bez sposobnosti samostalnog razboritog prosuđevanja što je najbolje za njih i njivovu obitelj, uključujući i zaključivanje koja vrsta stambenog objekta je prikladna za njih, samostalni razgovor i dogovor s onima koji će im pružati usluge (arhitekti, projektanti, izvođači radova itd.), a koji će se morati potruditi uvjeriti te ljude da su oni za njih najbolji izbor zbog svojih referenci, cijene, preporuka, dokazane ili obećane kvalitete i svih drugih elemenata koje bi razborit naručitelj radova sagledao u donošenju konačne odluke s kim će i pod kojim uvjetima ići u gradnju kuće. Konkurencija među ponuđačima usluga i direktna kontrola novca od strane onoga za koga se radi će;
i. omogućiti veću razinu osobnog odnosa i direktnog kontakta između onih koji su glavni dionici ovog procesa koji će posljedično steći određena prava i obveze iz kojih proizlazi i odgovornost (izostavljajući bespotrebnog državnog posrednika koji ne snosi nikakvu materijalnu odgovornost).
ii. osigurati razumno i pažljivo trošenje novca jer je to u interesu primatelja usluge
iii. poticati obazrivo ponašanje i postupanje pružatelja usluge jer će se za posao morati izboriti kod onoga tko će u tom objektu živjeti, umjesto „pobjeđivanja na državnom natječaju“ za gradnju kuće onome koga nikada nije vidio i koji nema kontrolu nad novcem.
4. Reduciranje prostora za korupciju - eliminiranjem državnog posrednika koji bi bio neka vrsta blagajnika, kontrola nad novcem se predaje u ruke onima za koje taj novac doista želimo odvojiti.
U gospodarskom segmentu ne vjerujem u brzi oporavak niti u jednom scenariju. Za što brži povratak na pretpotresne razine gospodarske aktivnosti u SMŽ zazivam tax-break odnosno nula posto poreza za sve biznise po svim osnovama koji su na dan potresa bili registrani i obavljali svoju djelatnost na području pogođenom potresom, što bi značilo da sve tekuće obveze koje su morali platiti ne plaćaju (npr. PDV za prosinac se obračunava u siječnju i oni ga ne bi trebali platiti – dakle, trajni oprost, a ne odgoda) te da isto vrijedi za cijelu 2021. godinu (PDV, porez na dobit, doprinosi na plaće, trošarine itd.).
Protivnik sam mjera u kojima će država nekome nešto „dijeliti“ jer da bi nekom dala nekome mora i uzeti, a istovremeno uvijek je prisutna diskrimancija u kriterijima. Na predloženi način (tax-break) nema diskriminacije prema bilo kome tko je s tog područja. Istovremeno, to znači da država ostaje pasivna u smislu da se ne petlja u poslovanje na bilo koji način, osim što ne ubire porez od nikoga po bilo kojoj osnovi za unaprijed definirani vremenski period, a vlasnici i kreditori tog biznisa se moraju pobrinuti za daljnje financiranje.
Država bi se kod trošenja novca u tim područjima trebala fokusirati prije svega na vraćanje u funkciju temeljne infrastrukture (vodovodi, kanalizacija, plinska infrastruktura, dalekovodi, ceste, mostovi, bolnice, škole itd.) i reduciranje barijera potrebnih za dobivanje svih silnih dozvola za obnovu privatne imovine.
Za ozbiljnije poboljšanje životnog standarda ljudi u SMŽ je korisno isto ono što je korisno i za ostale dijelove Hrvatske, a to sigurno nisu placebo lijekovi u obliku „nacionalnih razvojnih strategija“ koje nam se stalno nude u kojima je državna svepristunost u gospodarstvu nezamjenjiv sastojak. To dokazano ne daje adekvatne rezultate.
Za kreiranje ozbiljnih temelja na kojima će se bazirati mogućnost ozbiljnijeg ekonomskog iskoraka potrebna je:
i. Potpuna privatizacija svega što ima konkurenciju u privatnom sektoru (Podravka, Končar, HPB, ACI marine i brojne druge od 1.000 kompanija u kojima država ima vlasničku prisutnost).
ii. Deregulacija i ukidanje bespotrebnih državnih licenci, certifikata, arbitrarno određenih uvjeta i normi koji navodno služe za „zaštitu potrošača“ i „osiguranje kvalitete“, a zapravo služe interesnim skupinama kojima pogoduje takvo stanje jer otežava ulazak konkurencije na tržište, a državnim birokratima iz raznih agencija omogućuje plaću jer oni „brinu za red na tržištu“.
iii. Izlistavanje na burzu državnih mastodonata (Hrvatske željeznice, Hrvatske šume, Hrvatske vode, HAC itd.) i ulazak privatnog kapitala u njihovo suvlasništvo kako bi se povećala efikasnost i reducirao prostor za korupciju.
iv. Ukidanje subvencija i poticaja koje predstavljaju nepravedan tretman većine poreznih obveznika koji plaćaju poreze s kojima se financiraju tuđi privatni biznisi.
v. Liberalizacija zdravstvenog, mirovinskog i obrazovnog sustava nad kojima država ima gotovo monopolnu poziciju i na koje se troši 85 mlrd HRK godišnje bez mogućnosti utjecaja građana na kvalitetu i kvantitetu usluge, uz prisilno financiranje i bez mogućnosti povrata novca ako niste zadovoljni uslugom.
vi. Postupno smanjenje nominalne državne potrošnje na konsolidiranoj razini za 10% što je iznos od 18 mlrd HRK, u periodu od 4 godine kako bi se više prostora dalo privatnoj inicijativi. Ovo bi na kratki rok štetilo interesnim skupinama vezanim na državne jasle, ali bi ispravilo nepravdu prema poreznim obveznicima koji financiraju tuđu komociju, a i natjeralo bi dio tih interesnih skupina da se počnu micati od državne blagajne i svoja znanja i vještine ponude na tržištu bez utjecaja politike.
vii. Reduciranje poreza i ukidanje porezne diskriminacije. Većina nas predlaže smanjenje poreza za SMŽ, ali primjetimo da je to „lijek“ koji bi pomogao i svima drugima u Hrvatskoj. Dakle, razumno niski i nediskrimantorni porezi koji neće favorizirati niti jednu regiju, niti jedan sektor i niti jednu skupinu radno sposobnih i psihofizički zdravih ljudi je izvrstan način za jačanje konkurentnosti svih sudionika gospodarske aktivnosti.
Potres (i COVID) su ostavili svoje posljedice, međutim, stvari će se stabilizirati, ali naši su strukturalni problemi prije svega vezani uz činjenicu da imamo preslab privatni sektor, preveliku ispolitiziranost i involviranost države u gospodarstvu i sve dok se to ne bude počelo ozbiljnije mijenjati, ja ne očekujem da će hrvatsko gospodarstvo moći rasti više od 2% u nadolazećim godinama, kao i u bitniji gospodarski iskorak u SMŽ.
Svi navedeni prijedlozi – od onih na kratki rok za SMŽ, te onih koji bi na već srednji rok od 3 do 5 godina bili korisni za sve regije i građane RH bi po vlastitoj procjeni predstavljalo okvir za ostvarenje najveće količine moguće dobrobiti za najveći mogući broj ljudi uz najmanju količinu nepravde.
Istovremeno, ništa od predloženog ne isključuje solidarnost, nego mijenja paradigmu o tome da ljudi ne znaju odlučivati sami u dovoljnoj mjeri pa da stoga država treba kontrolirati procese koji utječu na razinu kreiranog blagostanja za sve nas. Umjesto da to dominantno radi država, predložene mjere idu za tim da to rade građani i privatni sektor. Na taj način ćemo imati više blagostanja, a i mogućnosti još više pomoći nekome u budućnosti, kada ćemo opet pokazati kolektivnu solidarnost kao i u slučaju SMŽ.
