Malo tko nije u djetinjstvu pročitao Gulliverova putovanjaJonathana Swifta, zapravo prvu polovinu kapitalnog mu djela – sjećanja glavnog junaka iz Lilliputa i Blefuscua, zatim i Brobdingnaga. U početnom dijelu Gulliver, div naspram sićušnih domorodaca, među ostalim, dospijeva u rat između dvaju tamošnjih naroda, Liliputanaca i Blefuskanaca. Rat se vodi nemilosrdno, kao i svi ratovi, uostalom, pa tukli se veliki ili mali. Ali, posebno upada u oko startni motiv oko kojeg su se sukobili: jedni preferiraju razbijanje kuhanog jajeta s tupljeg kraja, naime, a drugi sa šiljastijeg.
Bavljenje besmislenim sitnicama
Swift je bio strastveni politički satiričar i pamfletist, stavova koji nisu uvijek prihvatljivi, niti su posve razumljivi mimo užeg konteksta njegova prostora i doba, Irske i Velike Britanije 17. i 18. stoljeća. Ni ta, najpopularnija njegova proza, inače, uopće nije pisana za djecu, mada je u međuvremenu svoje mjesto – rasterećena od prvotne, konkretne dnevnopolitičke namjene – zbog raskošne pripovjedačke maštovitosti našla upravo u dječjoj literaturi. I, da se vratimo na spomenutu iskru što je zapalila fikcijski ratni požar, dakle, jasno je kako čak ni osnovnoškolci nisu tako maleni da previde generalnu minornost uvodne razmirice, u odnosu na krajnje tragične posljedice koje ona donosi.
A nadomak Lilliputa i Blefuscua, na putu za daleki i nepoznati Brobdingnag, u kojem sa svojim opsesijama postajemo majušni poput tintilina, možemo smjestiti i Hrvatsku, pače, baš ovu sadašnju. Pogledajmo izbliže: skoro će izbori, te određivanje narodnih predstavnika koji će vladati zemljom iduće četiri godine. Mi se stoga dijelimo na blokove ili manje klinove, što ne bi nužno bilo loše da su predmet i forma svrstavanja dostatno ozbiljni, suštinski, kakvi bi morali biti. No, i dalje se bavimo besmislenim sitnicama.
Kako ljudima odvući pažnju
Mi kao da ne primjećujemo da su te naše stranke samo nasuprotni krajevi jednoga te istog jajeta. U poznatoj alegoriji o Kolumbovom jajetu, pak – a misli se na ptičje, ne njegovo rođeno – slavni je moreplovac postavio zagonetku: kako ga vertikalno osoviti? Nitko nije uspio, a onda je on tuknuo jednim krajem o stol, nasadio ga i trijumfalno pljesnuo rukama – riješeno! Konkurenti su bili ljuti, ali mu nisu mogli poreći uspjeh, kao ni slučajnu njegovu Ameriku. S jajima valja biti praktičan, ne od njih raditi crkveno zvono.
Kada delikatne, krhke forme ostanu bez minimuma suvislog sadržaja, kao što je slučaj sa zapadnjačkom demokracijom, inzistiranje na preostaloj njihovoj dilemi počne nalikovati prijeporu oko razbijanja jajne ljuske. Nešto umnogome slično, izraženo kroz nacionalno-identifikacijske podjele, već nam je jednom prodano u novije vrijeme. Zauzvrat smo se šutke odrekli ekonomske društvene osnove i rezerve – zapravo, poretka – koje nam je novonastajuća, ratnohuškački nastrojena elita rasperjala pred nosom. Radi se samo o tome kako ljudima odvući pažnju, a dalje je sve lako.
Neporecivi zamor materijala
Predstojeći izbori zanimljivi su utoliko po više specifičnih i posve novih aspekata. U konstrukciji postojeće liberalne demokracije, stranačko-predstavničke, došlo je do neporecivog zamora materijala. Posebno to dolazi do izražaja u centru zapadnog svijeta, ali i po drugim centrima ovog globaliziranog planeta. A donekle i na periferiji gdje se, razmjerno, i mi nalazimo. Ta je demokracija zrela da se promotri kao olupina, ili tek lupina – da ostanemo pri jajima.
Ta se i takva demokracija može još neko vrijeme krpati i promovirati, držeći se podalje od naroda kojem bi trebala služiti, ali teško da više može uspješno držati javnost u totalnoj zabludi i neprepoznavanju merituma. Osim na razmjernoj periferiji, rekosmo, gdje se još uvijek bitno lakše diskutira bez puno svrhe. Tako se pred ove izbore Hrvatska ne odlikuje uobičajeno glomaznim stranačkim marketingom koji bi nas trebao uvjeriti kako je jedna opcija superiorna drugoj. Jer, više se ni od jedne ne očekuje blagostanje.
Najozbiljniji favoriti, SDP i HNS na čelu Kukuriku koalicije, zapravo nam diskretno skreću pažnju od izbora, znajući da će im vlast ponovno sama od sebe pasti u krilo. Nemaju sadržajnih poruka, isključivo odrađuju šablonu. Oni samo naznačuju da su tu, kao da je izborni ciklus neka prirodna repetitivna pojava, a to saznanje nam ima uliti određeni spokoj. I uopće ne kukuriču, više podsjećaju na one škripave limene skalamerije što po starim krovovima pasivno ukazuju na smjer vjetra, onako kako ih koji okrene. A s takvim pijevcima, je li, baš i nema nekih valjanih jaja.
Dvostruka linija zapovijedanja aktualne demokracije
Uslijed tako čudnog, napadno iščašenog predizborja, ustvari svojevrsne antikampanje, međutim, lakše dolazi do izražaja realna pozicioniranost moći u društvu. Tu se možemo vratiti na onu elitu koja je začeta još u ratu, ili se naknadno afirmirala po tad usvojenim pravilima sretno restauriranog kapitalizma. Budući da vlast naposljetku nije faktički zadržana pri legitimnim predstavništvima legislative, egzekutive i jurisdikcije, nego je utoliko veoma praktično koncentrirana u privatnim interesnim krugovima, to možemo govoriti o dvostrukoj liniji zapovijedanja aktualne demokracije, svakako fatalnog utjecaja po javni interes i socijalu.
Vodeći među njima su krupniji poslodavci, kao što je npr. Ivica Todorić, koji pritom nipošto ne mora prelaziti s onu stranu zakona, nego samo pričekati da zakon ili okosnica monetarne politike prijeđu k njemu. Još drastičnije su postavljeni sistemski mehanizmi kao što su velike banke. Njih šest najvećih, primjerice – sve privatne i strane, jasno – uzurpirale su ovdašnje mirovinske fondove i štednju radnih ljudi u 2. stupu osiguranja, načinom kakvog te banke ni u polucijskom snu ne mogu ostvariti u svojim matičnim državama. Zahvaljujući benevolentnim političarima obaju nam glavnih parlamentarnih blokova, jednaku funkciju poprimila je Crkva, potkupljena izdašnim dotacijama koje u nje potiču samo još težu materijalnu nezajažljivost. Kler im svejednako uzvraća blagošću i ljubavlju; nije li ono jedan visokorangirani dostojanstvenik nedavno u velikom stilu počastio SDP ljubaznom objavom kako se ta stranka uopće ne može nazvati "crvenom". I umjesto da se zbog toga namah zacrvene i uzgalame, oni su blagovijest primili tiho i smjerno, posve na liniji.
Elitistička ekonomska politika
Elitističku ekonomsku politiku, namjesto socijalne, kakvu svakodnevno živimo i koja nam se u tom smislu i dalje piše, naposljetku, iznad svega podržavaju velike medijske grupacije. Nije riječ samo o vezanom nemedijskom poslovanju njihovih vlasnika, zbog čega se najveći među njima neki dan odvažio publicirati izjavu neimenovane radnice Kamenskog, koja mu navodno staje u obranu, tvrdeći kako, eto, on uopće nije kriv za njihov udes. Štoviše, kaže ona, da je bar na vrijeme preuzeo stvari u svoje ruke, gdje bi im skupa bio kraj.
Mediji o kojima govorimo k tome stvaraju privid odsudne aktivnosti šireg društva koja se vodi na stranačko-političkoj sceni, iako tamo nema ni traga od njega, od nas. Oni takvim svojim servisiranjem ulaze u diobu vlasti na mala vrata, cinično po svome krojeći ovo ruglo od demokracije kojem strpljivo hodočastimo svake četiri godine. Mi se tako ubismo oko dvojbe s koje strane razbiti jaje, ne primjećujući da nam je još prije dva desetljeća naprosto podvaljen mućak.
