Šoferi splitskog 'Prometa' ne dopuštaju putnicima da IZAĐU iz autobusa, dok u taj isti autobus, isključivo na prva vrata, ne UĐU svi koji trebaju ući. Naime, ako slučajno otvore srednja vrata, moglo bi se dogoditi da kroz ta srednja, ili zadnja vrata, uskoči neki potencijalni petnaestogodišnji švercer. I zato, nitko iz autobusa neće izaći, dok šofer ne dopusti. A to će dopustiti tek nakon desetak uzastopnih i očajničkih molbi onih koji žele izaći a koji zvuče otprilike ovako:
''Alo, vozač, SREDNJA!''. I ovako :''Šjor, molim vas, OTVORITE srednja vrata!'' I ovako: ''IMA IZAĆ!''. Koji debilizam. Mislim, da moraš vozača gradskog autobusa na svakoj stanici podsjećat da 'ima izać'. Pokušavam vizualizirati, čisto da se malo zabavim, neki gradski autobus u recimo Njemačkoj ili Austriji i putnike kako urlaju 'Imaaa izaaaać!'. I te urlike sam slušala ja, i vi gospođo, i svi ostali, cijelim putem dugim nekih dobrih dvadesetak minuta, na svakoj prokletoj stanici. Ljudi koji su uredno, onako uredno kao što je uredna vaša frizura, platili svojih jedanaest kuna za vožnju, morali su vozača moliti i preklinjati da im dopusti da izađu iz autobusa. U tome vi, draga gospođo, niste vidjeli ništa sporno. Meni se, međutim, u grlu nakupljala pljuvačka ogorčenja. Ulagala sam nadljudske napore pokušavajući zauzdati moju jezičinu, jer u takvim i sličnim situacijama ja skoro pa obavezno, jednostavno puknem. Onda ustanem u pravedničku borbu za putnike kojima ta borba, u biti, ne znači ništa. Jer da im znači, borili bi se sami. Ne bi dopuštali da ih se tretira kao stoku, ne bi dopuštali da pošteno plaćenu vožnju provedu slušajući preklinjanja da se otvore srednja i/ili zadnja vrata, i ne bi, na kraju krajeva, više uopće plaćali kartu dok gospoda iz 'Prometa' ne uvedu nekakav kodeks ponašanja svojih vozača.
'Alo, momak... izlazi vanka iz autobusa!'
Vi, gospođo, sjedili ste na sjedalu točno ispred mene i ja vas nisam primjećivala, gledala sam kroz vas kao što uvijek gledam kroz nešto dok se vozim. Gledam kroz bilo što, kroz glave drugih putnika, kroz prozor, kroz reklame na cesti, kroz blještećea slova ''Otkupljujemo zlato'', kroz ''Sportska kladinica'', kroz ''Pučka kuhinja'', kroz stratosferu, toposferu i mezasferu, nastojeći ne čuti što se oko mene događa. Moje astralno tijelo se odvoji i ja sretna lebdim iznad žutog autobusa u kojem se vozači izdiru na ''sumnjivce'', a u sumnjivce spadaju svi koji dovoljno ponizno ne kroče u žuti autobus. U sumnjivce, također, spadaju svi koji si umišljaju da su kupnjom autobusne karte kupili, i stekli, neka osnovna građanska prava. Na primjer pravo da putujući ne gledaju neugodne scene, pravo na neometan i slobodan izlazak iz autobusa kad stignu na svoju stanicu, a neki misle čak i da su kupili pravo da ih vozač oslovljava sa ''Vi'' i da ih ne tretira kao – govna.
I onda se dogodilo. Vozač je uočio pravog pravcatog sumnjivca (ah, sreće li njegove, ''mission complete!''), zaustavio autobus, ustao sa svog sjedala i zagrmio:''Alo, momak, e, ti, ti doli kraj srednjih, izlazi vanka iz autobusa!''. I onda je krenulo klasično prometovsko natezanje i prepucavanje. Vozač naređuje delikventu da smjesta napusti prometalo, delikvent odbija i još je drzak i bezobrazan i svašta nešto grozno. Jer, splitski vozači, osim što voze, imaju uloge pasa tragača. Zadatak i sveta dužnost im je nanjušiti, naciljati, i eliminirati, tojest izbaciti iz autobusa svakog pubertetliju koji se usudio i odlučio na vožnju bez karte. Unatoč gomili novozaposlenih kontrolora koji se koče u svojim žutim odoricama po stanicama cijelog božjeg grada, vozači svakim danom sve manje voze a sve više se bave proganjanjem sumnjivih lica. Kako je vozač zagrmio, tako je postarija bakica na sjedalu pored mene promrmljala:
''Ajte kvragu i vi i vaši autobusi, pustite dicu na miru...''
Meni je ta bakica, zbog te izjave, bila neizmjerno simpatična. Poželjela sam je zagrliti. Ne pitajte zašto. Ja sam stoposto neki urbani Jugoslaven koji radi na urušavanju stabilnih temelja ove krasne, socijalno osviještene i pošteno te pravedno uređene državice. A onda ste se vi gospođo, zajedno s vašom urednom frizurom okrenuli, i prosiktali u pravcu revolucionarne bakice : ''Dobro što je vama gospođo, pa ljudi moraju zaraditi svoju plaću, zar ne?! Kako vas nije sram!''. Moje astralno tijelo se iznenada stropoštalo i, pomalo dezorijentirano, dočekalo na nesigurne noge usred rečenice koju je gospođa sa urednom frizurom uputila dragoj bakici. Najednom sam postala svjesna njenog izgleda. Gospođa je bila mojih godina, a pod bljeskom sunca koje se probijalo kroz staklo autobusa, njena kosa blistala je i sjajila onako, kao sa reklame. Iskustvo mi govori – da bi žene u našim godinama imale tako lijepu i održavanu frizuru, moraju bar jednom mjesečno kod frizera ostaviti minimalno dvjesto kuna. One žene naših godina koje si to ne mogu priuštiti, na glavama nosaju nešto što se naziva ''izrast''. Taj izrast može biti sijed, ili tamnosmeđ, nekako je ružan i ukazuje na zapuštenost. Čitaj, nezaposlenost. Ova gospođa valjda nikada u životu sebi nije dopustila nikakav izrast, izrastić niti izrastićak. Ok, osim možda njen izrast iz poslušnog malog pionira bivše Juge u poslušnu veliku građanku samostalne i suverene i nadasve iznenadno demokratske Republike Hrvatske. Takvi tipovi su uvijek poslušni, svakom sistemu i uređenju, i uvijek imaju te svoje uredne frizure. Promatrala sam je onim ženskim pogledom kojim svaka prosječna žena može u roku od tri sekunde procijeniti koliko kuna točno, do u lipu, ''teži'' osoba istog spola koja je predmet rečenog promatranja. Bogme, težila je. Kao tridesetak neisplaćenih božićnica.
Svaka žena treba si moći priuštiti frizuru jednom mjesečno
U tom trenutku, iza glave uredne frizure, ukazala se zgrada 'Uzora'. Kontrast zapuštene, zaboravljene firme, čija je ukupna fasada i građevina djelovala kao otužni izrast na osiromašenom tjemenu grada, u odnosu na sjajeću kosurdu gospođe ispred mene, bio je intezivan do nepodnošljivosti. Došlo mi je da punim dlanom zagrabim u kosu te gospođe, da joj lice zalijepim uz prozorsko staklo i prisilim je da dobro osmotri, upije zgradu propalog ''Uzora''. Došlo mi je da joj kažem ''Vidite, gospođo, i radnice ove firme su također nekako morale, i trebale zaraditi svoju plaću, zar ne? Ali su ostale i bez posla, i bez plaće. I te radnice sasvim sigurno sada okolo hodaju sa frizurama koje ne sjaje kao vaša. I možda većina njih ima i taj, kako se kaže, izrast. Znam to, jer kad sam ja onomad ostala bez posla, kad je ''Željezara Split'' privatizirana i kad mjesecima nisam primila plaću, šetala sam okolo s izrastom kakav u povijesti nikada nikome nije izrastao. Bila sam kraljica izrasta, gospođo moja. I znate što još, gospođo s urednom frizurom? U to vrijeme, kad sam ja tako imala izrast, moj sin je taman bio u uzrastu kad se klinci obično švercaju po autobusima. I on se počeo švercati iako sam mu ja htjela kupiti pokaz. Odbio je. Bio je neposlušan, živcirao me i svaki dan sam se jako bojala da će biti uhvaćen i da će možda čak i dobiti batine. Preklinjala sam ga da se ne šverca, ali on je ustrajao u tome, onom pubertetskom tvrdoglavošću kroz koju smo svi mi nekad u životu prošli. Možda čak i vi, gospođo bez izrasta. Da, moj sin se tada ponašao protivno svim pravilima građanskog reda, ali u njegovoj glavi je bila ideja – ako moja mama nema posao i plaću, onda ni ja nisam dužan plaćati autobusnu kartu. Naravno da nije bio u pravu. Ako ćemo se držati pravila. Ali, ako ćemo se držati pravila, onda ni ja, ni bilo koja druga žena u ovoj zemlji ne bi smjela u dobi od četrdesetak godina ostati bez posla. Zar ne? I, svaka žena ove zemlje bi trebala moći sebi priuštiti trošak od dvjesto kuna mjesečno na frizera. Dakle, možda je momak kojeg je vozač upravo izbacio iz autobusa, sin jedne od onih žena iz 'Uzora' koje su ostale bez posla. Tko bi znao? A vi se, gospođo, držite i ponašate, s tim vašim njegovanim ručicama smjerno sklopljenim u krilu, kao da je sve oko vas sređeno i uređeno baš kao i vaša frizura, i kao da je neplaćanje autobusne karte nešto što u tom vašem savršeno uređenom svijetu strši kao što bi stršala vaša frizura među frizurama brojnih nezaposlenih žena ove zemlje. Vi ste tako poslušna građanka, i držite se reda, i držite se vaše kožne torbice i vašeg lijepog kaputa i vašeg lijepog svega. Vaš red i poredak ne može i ne smije uzdrmati nikakav tamo netko tko možda čak i IMA novca za platiti kartu, ali je odbija platiti iz čistog protesta. Vi ćete sačuvati firmu 'Promet' od sigurnog propadanja. Nema veze što je u autobusima te firme karta toliko skupa da ne bi propala ni da joj pedeset posto građana dnevno ne plati vožnju. Onaj klinac koji nije platio kartu, možda se šverca iz čiste bezobrazštine i pomanjkanja kućnog odgoja. Ali, možda nema para za platiti kartu. Jer mu se roditelji, možda, nalaze među onih tristopedeset i više tisuća nezaposlenih. Taj momčić stasao je i stasava u zemlji u kojoj se pola dužnosnika bivše Vlade nalazi, gospođo draga, u zatvoru. Zbog PLJAČKE. Oni pak koji još nisu u zatvoru, nisu pošteniji, samo im se još nije dokazalo. Klinac koji nije platio kartu, za razliku od vas, neposlušan je ljudski stvor. A vi ste tako poslušni. I mislite da bi ova zemlja bila Švicarska kad bi svi bili poslušni poput vas. Stvari, međutim, drugačije stoje. Ova zemlja nije Švicarska upravo zato što njeni građani jesu poslušni. Poslušni su toliko da bi od Švicarske začas napravili Hrvatsku, samo da im se pruži prilika. Zato mene i neke dobre bakice pustite da uživamo u rijetkim bljeskovima otpora u gradskim autobusima u nekim sivim, recesijskim, posttranzicijskim jutrima.
Vi ćete, možda, gospođo draga, reći da bez obzira na sve, nekakav se red mora poštivati. Ja pak, mislim, da se u ovakvim uvjetima ama baš ništa ne mora poštivati. Ili, da to politički korektnije kažem – građani su dužni poštivati red i izvršavati svoje građanske obveze u onolikoj mjeri koliko ova država poštuje njihova građanska prava. Drugim riječima, nisu dužni poštivati ništa. Gospođo, nadam se da ćete ovo pročitati, jer vam nisam stigla tamo reći. Lijep pozdrav vama i vašoj urednoj frizuri i još urednijem svijetu u vašoj glavi.
I dabogda vam narastao izrast.
