Prema europskom građanstvu je projekt Hrvatskog pravnog centra koji provodi s partnerom Adriatic Mediom d.o.o te pridruženim partnerima – lokalnim radijskim stanicama. Projekt financira Europska komisija (koja ne odgovara za sadržaj emisija i članaka)
O europskom socijalnom modelu se počelo govoriti devedesetih godina prošlog stoljeća, no češće je u uporabi nakon 2000-te godine, točnije nakon Lisabonske strategije. No ipak, iako se tako čini, nije riječ o jedinstvenoj politici koja je usvojena na razini Europske unije. Kako je pojasnila profesorica sa Pravnog fakulteta u Zagrebu Ivana Vukorepa, sustavi radnopravne zaštite i sustavi socijalne sigurnosti su među državama članicama EU vrlo različiti. Postoji, navela je tzv. nordijski, anglosaksonski, kontinentalni i mediteranski model. No na europskoj razini svi se se oni pozivaju na Europski socijalni model. To je vrlo širok pojam koji pokriva zajedničke socijalne vrijednosti i sva nastojanja gospodarske i socijalne politike EU. Riječ je, dakle, o zajedničkim vrijednostima preko kojih bi se trebali ostvariti bolji životni i radni uvjeti. One, između ostalog, uključuju očuvanje mira, socijalnu pravdu, solidarnost, tržišnu ekonomiju i zaštitu ljudskih prava. Mali dio socijalnog modela o kojem govorimo su Pravila o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti EU, istaknula je profesorica Vukorepa.
"Oni su komplementarno dio politike jedinstvenog tržišta, a temelje se na 4 temeljne slobode; kretanja roba, usluga, kapitala i radnika."
Uredbe o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti
Naime, kako države imaju različite sustave socijalne sigurnosti, a sustavi traže različite uvjete da bi se ostvarilo neko pravo; poput prebivališta ili državljanstva, u situacijama kada osoba migrira iz članice u članicu, negdje bi se mogla izgubiti socijalna prava. No u nekim bi se slučajevima prava mogla i kumulirati pa bi se isto pravo moglo ostvarivati u dvije države što bi predstavljalo dodatni trošak za te države. Taj se problem do sada rješavao kroz nekoliko modela. Među ostalim i bilateralnim ugovorima o socijalnom osiguranju koje je Hrvatska potpisala s 24 države. Danas se koordinacija sustava socijalne sigurnosti provodi temeljem dviju Uredbi iz 2004 i 2009 godine. Važno je naglasiti da su to direktno primjenjivi propisi EU i nije potrebno da ih Hrvatska inkorporira u domaće zakonodavstvo, istaknula je Vukorepa.
"To znači da će kada Hrvatska 1. srpnja ove godine postane punopravna članica EU te Uredbe biti iznad hrvatskih propisa i naša država će ih morati direktno primjenjivati."
Izvorno su se te Uredbe odnosile samo na radnike migrante, no postupno su se pravila proširivala i na ostale migrirajuće zaposlene osobe poput samozaposlenih ili izaslanih radnika.
Pravila u Uredbama o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti odnose se samo na javna pravila socijalne sigurnosti. Pokrivaju različita davanja za socijalne rizike, kao npr. rizik materinstva, bolesti, ozljede na radu, starosti, invalidnosti, kao i, naglasila je naša sugovornica, pravo na mirovnu i razne novčane naknade.
Pravila, ipak, ne pokrivaju, naglasila je, sustave socijalne skrbi, sustave odštete i neke specijalizirane sustave za državne službenike koje imaju neke države članice EU.
"Treba razlikovati prava iz sustava socijalne skrbi koje se ne mogu ostvariti po osnovi pravila Uredbi. Ne možete otputovati u neku državu s namjerom da tamo ostvarite novčanu naknadu iz sustava socijalne skrbi kao građanin, ali ako ste radnik migrant tada imate pravo na pomoć i novčanu naknadu iz sustava socijalne skrbi, ali ne na temelju ovih Uredbi već „Uredbe 492“ iz 2012. godine koja se odnosi isključivo na radnike migrante kojima se omogućava jednako socijalno pravo kao i domaćim radnicima."
Kako se računa radni staž ostvaren u nekoliko država EU?
Spomenute Uredbe o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti se temelje na nekoliko načela. Profesorica s Pravnog fakulteta pojasnila ih nam je primjerima.
"Načelo jedne zemlje osigurava da osoba u određenom periodu smije biti osigurana samo u sustavu socijalnog osiguranja jedne države članice. U pravilu je to država rada, a podredno je to država prebivanja za sve ostale osobe, prvenstveno one koje nisu zaposlene. No, i kod radnika postoji iznimka kada je riječ o izaslanim radnicima, onima koji su upućeni na rad u druge države jer ih je tamo uputio poslodavac. Oni u tome slučaju zadržavaju pravo i osigurani su u državi iz koje je njihov poslodavac."
Postoji i načelo zbrajanja razdoblja osiguranja. Ono vam, primjerice, koristi u slučaju ostvarivanja prava u slučajevima kada nemate dovoljno dugo razdoblje osiguranja ili, recimo, prebivanja u jednoj državi u kojoj to pravo želite realizirati.
Ako ste 5 godina radili u Hrvatskoj te po još 5 godina u Njemačkoj i Francuskoj, tada, pojašnjava Vukorepa, staž iz Njemačke i Francuske pribraja se stažu ostvarenom u Hrvatskoj. Međutim, dodaje, Hrvatska u tome slučaju ne isplaćuje naknadu za svih 15 godina staža, već se za preostale godine naknada dobiva iz ostalih država gdje se ostvario rad. Dakle, kada se jednog dana vratite u Hrvatsku kako biste uživali u mirovini zarađenoj u Francuskoj ili Velikoj Britaniji, obje će vam te zemlje morati isplaćivati mirovinu u Hrvatsku bez da umanje tu zarađenu mirovinu, pojasnila je naša sugovornica.
Što se tiče zdravstvenog osiguranja, ono se ostvaruje u zemlji rada koja je dužna isplaćivati i naknade za bolovanja.
No ako privremeno putujete, turistički ili na neki drugi način, u neku od zemalja članica, možete i u njoj ostvariti zdravstvenu zaštitu. Riječ je, dakako samo o nužnoj zdravstvenoj zaštiti koja se ne može odgoditi do trenutka povratka u državu osiguranja. To se može ostvariti putem Europske zdravstvene iskaznice koja se izdaje u državi osiguranja na rok od godine dana.
