Hajduk vs. Dinamo, SDP vs. HDZ. Približava se derbi, približavaju se izbori. Tenzije u društvu rastu, narod se podijelio u tabore, rekao bi čovjek – bombe će padati, ali čim malo zagrebeš po površini, i naš nogomet i našu politiku, vidiš da je sve to bez supstance. Niti će derbi imati veze s nogometom niti izbori sa stvarnim političkim i ekonomskim problemima, pa ti pitanje "Ideš li na derbi?" dođe kao i pitanje "'Oćeš li izić na izbore?"
S ovim novim pičvajzima na relaciji Hajduk – Dinamo, opet se, po uhodanom ritmu – dvaput godišnje, otvorila već sto puta prožvakana tema o sukobu "bogatog" sjevera i "siromašnog" juga. Stvar kao stvorena za još jedno palamuđenje o Dalmaciji i Zagrebu, centralizaciji, decentralizaciji, purgerima i tovarima.
Na stadionu se radi sve, samo da se ne mora gledati nogomet
Kao i svaki put, i ovaj put su "teme najzajebanije", "tenzije najviše", a "situacija pred detonacijom". Ali kad derbi prođe, razbit će se par izloga, stradat će koji auto, a nekolicina vidno alkoholiziranih tipova napast će nekolicinu drugih vidno alkoholiziranih tipova. Sve u svemu, ugrist će vuk tovara.
Kad nema supstance, kad nema nogometa, kad znaš da te na terenu čekaju spektakularni srazovi Rukavine i Vejića i utakmica s više prekršaja nego minuta, tenzija se mora događati izvan nogometa, na temama koje s igrom nemaju nikakve veze. Ovog puta je to frka koja je nastala sa suđenjem Hajduku protiv Splita, nakon koje je Maleš "podigao tenzije", a Mamić mu potom dao ruke i doveo "situaciju pred eksploziju". A sve se dodatno zakuhalo transferom Joea "zašto ne svira Thompson na utakmici s Izraelom" Šimunića, koji se obećao jednima, pa završio kod drugih. Nakon svega, kao prosječan Dalmatinac i fanatičan navijač Hajduka, ideš na taj derbi da bi nabrajao rodbinu Mamiću i Joeu, vikao purgerima da su pičke, skandirao protiv Zagreba i tako dalje i tome slično. Jer da nema toga, bio bi osuđen na gledanje utakmice, tih, je li, srazova velikana kao što su Vejić i Rukavina, a onda zaključio – ovo nema veze s nogometom.
Kad izbori prođu...
Taj bijeg od supstance, od srži problema, i građenje tenzije na terenima koji s trenutačnom političkom i globalnom situacijom nemaju nikakve veze, krasi i naš politički život pred sljedeće izbore. Kad gledaš dnevnike i čitaš novine, sve ti se čini da su ovaj put "teme najzajebanije", "tenzije najviše", "situacija pred eksplozijom", ali kad izbori prođu, baš kao i nakon derbija Hajduka i Dinama, dogodit će spektakularni ugriz vuka za tovarovu stražnjicu.
U svijetu globalizirane ekonomije, svoje gospodarske probleme ne mogu same riješiti ni ozbiljnije države od naše, pa je priča da će "Hrvatsku izvući iz recesije" HDZ ili SDP, priča za malu djecu. Zato se tenzije pred izbore stvaraju na svemu osim na gospodarstvu.
Zemlja je pred ulaskom u EU, a ključno je pitanje tko je za to najzaslužniji, nalazimo se pred ekonomskim kolapsom, a raspravlja se o "crvenim opasnostima" i komunističkoj prošlosti Jadranke Kosor.
Napuhuju se lažne veličine da se sakrije šaka jada
Za gospodarstvo smo pak tukci – javnost i ekonomski eksperti već danima pokušavaju utvrditi je li gospodarski rast od 0,8% znak izlaska iz recesije, nastavak recesije ili nešto treće. Što ti dođe kao dilema je li Vejićev prekršaj bio za žuti ili ne u utakmici koja nogometa nije vidjela, u utakmici koja izgleda kao PlayStation simulacija koju igra dvogodišnje dijete koje se slučajno dočepalo joysticka.
Kad supstance nema, ni u politici ni u nogometu, i jednom i drugom treba umjetno dati na važnosti. Treba izgraditi tenziju, pa makar na pizdarijama koje s nogometom i politikom nemaju veze, ali se unutar ova naša četiri zida, unutar ta naša četiri milijuna stanovnika čine užasno bitnima. A pravu sliku hrvatskog nogometa, kao i hrvatske politike, vidimo u onim rijetkim trenucima u kojima nastupa u "bilomu svitu". Vidimo igrače Hajduka kako na koljenima preklinju Iniestu da se zamijeni s njima za dres ili Jadranku Kosor kako žica autogram od Obame.
