Za koje društvo možemo reći da ima ozbiljnih problema s vlastitim identitetom i integritetom? Za ono u kojemu se nenormalne pojave počnu prihvaćati kao normalne. Živimo li mi u Hrvatskoj, uzevši navedeni "kriterij" u obzir, u nenormalnom društvu? Odnos prema prošlosti sigurno je jedan od aspekata, ali bojim se ne i jedini, koji sugerira potvrdan odgovor.
Dakle, unatoč stotinama, pa čak i tisućama nastavnika povijesti i povjesničara, 10 (!) fakulteta na kojima se studira povijest, te brojnim institutima i zavodima za povijesne znanosti, u Hrvatskoj povijesne činjenice vrijede daleko manje od osobnog mišljenja jednog nogometaša, pjevača, policajke ili političara. I ne samo to, povijesne činjenice do kojih svojim istraživanjima dolaze profesionalni povjesničari pred institucijama pravne države imaju jednaku (ili manju) težinu kao i "argumenti" kojima se nabacuju upravo spomenuti "znalci".
Krenimo od najave da će od sljedeće godine Dan državnosti biti (ponovno) 30. svibnja. Samo da podsjetim, 30. svibnja 1990. konstituiran je višestranački Sabor u kojem je većinu imao HDZ. Netočno je da je tog dana Hrvatska dobila državnost jer ju je u skladu s ustavnim odredbama iz prethodnog razdoblja imala i prije tog datuma. OK, netko može prigovoriti da u vrijeme socijalizma, iako definirana kao "nacionalna država", SR Hrvatska nije bila samostalna i suverena.
Hrvatska državnost nije krenula s HDZ-om
Ali to nije postala niti 30. svibnja 1990., jer je spomenuti Sabor s HDZ-ovom većinom nekoliko mjeseci kasnije donio (Božićni) Ustav u kojem jasno piše da "Republika Hrvatska ostaje u sastavu SFRJ do novog sporazuma jugoslavenskih republika". Da stvar bude zanimljivija, godinu dana nakon 30. svibnja 1990., dakle u ljeto 1991., jedan HDZ-ovac postaje predsjednik države, ali ne Hrvatske nego, pazite sad – Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije! Da zaključim, proces stjecanja hrvatske državnosti započeo je davno prije osnivanja HDZ-a i nije završio dolaskom HDZ-a na vlast. To je povijesna činjenica, a sve ostalo je revizija povijesti motivirana dnevnopolitikantskim razlozima.
Isti datum upućuje na još jedan primjer normalizacije nenormalnog. Tog dana prije točno 25 godina Hrvatska je dobila novi novac. Umjesto dinara platežno sredstvo od 30. svibnja 1994. postaju kune. Iako se nekoliko godina kao rješenje spominjalo ime "kruna" u zadnji je tren, po svemu sudeći odlukom predsjednika Tuđmana, slovo "r" postalo suvišno. Naravno da se nije radilo o ishitrenoj odluci nego vrlo promišljenom činu kojim se pazilo da trenutak proglašenja kune ne ugrozi međunarodni ugled Hrvatske i proces stjecanja državne nezavisnosti.
A onaj tko je kalkulirao dobro je znao zašto to radi. Jer je kuna kao platežno sredstvo postojala samo u jednom razdoblju hrvatske povijesti. Te činjenice, da su Hrvati kunu kao novac koristili jedino u vrijeme NDH, a da je samo ime izabrao upravo poglavnik ustaškog pokreta Ante Pavelić, povjesničar Tuđman bio je itekako svjestan. Pozivanje na srednjovjekovni porez (ne novac), tzv. "kunovinu", koji se plaćao životinjskim krznima, samo je jedan od (uspjelih) pokušaja revizije povijesti i obmane javnosti.
Normalizacija nenormalnog
S vremenom je upotreba kune ipak postala normalna stvar. Naravno, mnogo normalnija i u većim iznosima za onu manjinu "velikih", nego većinu "malih" Hrvata. Građanima Hrvatske uskoro je postalo normalno i živjeti u ulicama koje se zovu po doglavniku NDH Mili Budaku, ministru u vladi NDH Juliju Makancu ili ustaškom časniku Vinku Nikoliću. Postalo je normalno da se po ulicama i stadionima izvikuje ustaški pozdrav "Za dom spremni", i da ga se unatoč nepostojanju niti jednog jedinog dokaza počinje nazivati starim hrvatskim pozdravom.
Postalo je i normalno da se relativizira i negira genocid i holokaust za koji je bio odgovoran ustaški režim, kao i da pojedinci koji to rade dobivaju medijski prostor u novinama, radijskim i televizijskim emisijama, i da, uz financijsku potporu države, objavljuju knjige i snimaju filmove koje onda promoviraju po školskim i crkvenim prostorijama.
Nedavni primjer pokazuje kako je velikom broju građana Hrvatske sasvim normalno i to da jedna političarka koja, da stvar bude gora, Hrvatsku predstavlja u Europi, 2019. hvali ustaški pokret i ima razumijevanja za djelovanje Ante Pavelića. Od činjenice što spomenuta gospođa iznosi takve stavove mnogo problematičniji mogao bi biti odgovor na pitanje koliko hrvatskih političara (i građana) dijeli njezino mišljenje, ali nisu dovoljno hrabri to javno izreći.
S obzirom na to da smo u niz situacija pokazali kako nas pri utvrđivanju istine očito ne zanimaju znanstveni kriteriji, a da uzore iz prošlosti volimo tražiti među onima kojih se normalan svijet srami, postavlja se pitanje što je sljedeća ludost koju će građani Hrvatske prihvatiti? Možda će kao normalna biti predstavljena funkcija poglavnika, tj. onoga koji svu vlast želi držati u svojim rukama. Koji smatra da bi u državnom interesu bilo najbolje da jedna osoba istodobno obavlja predsjedničku, premijersku i ministarsku dužnost.
Iako se čini da kandidata za takvu funkciju ne nedostaje, ne brinem se zbog ljudi s takvim ambicijama. Narcisoidnih egomanijaka koji sebe doživljavaju spasiteljima nacije bilo je uvijek i svuda. Poznavajući Hrvate mene više brine saznati koliko je među nama onih koji su u stanju nešto tako nenormalno prihvatiti kao normalno.
