Kada se prosječni ljudi, Hrvati i katolici, nađu na piću, janjetini, balotama i zapodjenu razgovor, a o čemu nego o politici, redovito se čuju izjave tipa "Sve te političare treba pozatvarat!", "Sve bih ja njih na prijeki sud, pa na Goli otok!" i tako dalje i tome slično. Čovjek bi očekivao da će na dan uhićenja Damira Polančeca horde razdraganih građana spontano izići na ulice i proslaviti taj velebni događaj, ali oni se ponašaju kao da se ništa nije dogodilo.
Zašto? Pa zato što se iza izjave "Sve njih treba na Goli otok!" ne krije sadistička želja za iživljavanjem nad negativcem, nego očajnički vapaj za nekom vrstom pravednosti, za promjenom s nekakvim katarzičnim učinkom, a ona u svim našim hapšenjima, sudskim procesima i eventualnim osudama redovito izostane zato što se, filmskim rječnikom rečeno, ne dogodi pobjeda dobra nad zlom, nego jednog zla nad drugim.
Saurona na Goli otok
Ajmo se sad malo pozabaviti tim katarzičnim učinkom. Barba Aristotel kaže da je to estetičko čišćenje duše onog tko promatra umjetničko djelo, francuski klasicisti su, pak, vjerovali da joj je cilj otklanjanje strasti kod gledatelja, a u korist razuma. Uzmimo za primjer megapopularnu trilogiju Gospodar prstenova. Pratite te Frodove zgode i nezgode, cijelu frku u Međuzemlju, napeti ste, strastveni, poslali biste Saurona na Goli otok, a na kraju, kad sve sretno završi, primirite se, osmijeh vam zatitra na licu i strast nestane. Međutim, katarza ne dolazi u onom trenutku u kojem Sauron biva srušen, nego u onih nekoliko scena poslije, kad se Liv Tyler uda za Vigga Mortensena i tako naznači ponovnu uspostavu ravnoteže u Međuzemlju.
Takvom raspletu se nada i naš čovjek, Hrvat i katolik, kad psuje političare. Nije njemu toliko bitno da nastradaju Polančec, ili možda jednog dana Sanader, koliko mu je bitno da to bude pobjeda nekakvog zdravog sistema i uspostava ravnoteže u društvu – pobjeda pravde i prava nad negativcima, bez primjesa političkog obračuna.
E, pa to tako ne ide s našom policijom i pravosuđem. U većini naših "velikih" sudskih procesa, ticali se oni ratnih zločina ili gospodarskog kriminala, politika je odigrala ključnu ulogu, uništivši tako svaku nadu da se ikakva katarza dogodi.
Glavaš – šekspirijanski lik
Uzmimo za primjer notornog Branimira Glavaša. O zločinima koje je činio po Osijeku znalo se puno prije nego se slizao sa Sanaderom i pomogao mu zagospodariti HDZ-om. Dugo je bio Sanaderov pouzdani čovjek, a onda se malo uzjogunio, odbio poslušati Ivu u par navrata, pritisnuo je Haag i počeo je proces protiv Glavaša. I što se događa danas? Umjesto da se javnost kroz proces Glavašu suočila sa svim njegovim zločinima, žrtve doživjele kakvu-takvu pravdu, sve skupa je dobilo dimenziju političkog procesa, a Glavaš se pretvorio u šekspirijanski lik s aurom žrtve koju su izdali dojučerašnji prijatelji, kumovi i suradnici.
Slična stvar sada se događa s Polančecom. Da se nešto u Podravci kuha, znalo se puno prije spektakularnog Sanaderovog samoubilačkog pothvata. Ali, to nije zanimalo ni policiju, ni USKOK, ni one koji su prije koji dan izbacili Polančeca iz HDZ-a. Spektakularni lov na spice boyse počeo je kad je Sanader 'kihnuo', a s njim i njegov jaran Polančec. I sad imamo situaciju kao s Glavašem – sve skupa dobiva dimenziju obračuna HDZ-a sa Sanaderovim ljudima, a Polančec auru žrtve s kojom se obračunavaju dojučerašnje kolege. Dovoljno da prosječnom Hrvatu, čovjeku i katoliku pokvari veselje kad ga vidi u lisičinima. On se nadao pravdi, a dobio nešto što užasno smrdi na politički obračun.
Naravno, samo potpuni naivac danas može vjerovati u filmske i utopijske scenarije. Svi znamo da je politika umijeće mogućeg. Na našem terenu to moguće izgleda ovako: USKOK i policija trebaju dobiti zeleno svjetlo da krenu na negativce, a zeleno svjetlo im moraju dati oni koji su do jučer s njima kusali istu kašu. A mi bismo trebali vjerovati da je to bespoštedna borba protiv korupcije, naznaka nekakve katarze i velikih društvenih promjena. Yeah, right!
