U velikom potresu koji je pogodio Banovinu najviše su stradala sela Sibić i Strašnik. Većina kuća koje potres nije sravnio sa zemljom, dobila je crvenu naljepnicu- neuporabljivo! Kako danas, 13 dana nakon potresa izgleda život u razorenim petrinjskim selima istražila je Ružica Đukić. 

Kapija je tu, ali kuće više nema. I selo je tu, ali nema seoskog mira. Svaki novi potres budi stare rane.

"Ja imam još od rata ono, kako se kaže, 50 posto što je ostalo, e ovo sad čini samo dalje film u glavi i strah dodatan. Ja bih išao u kuću, ali supruga, ona se boji i kćerka, one ne", rekao je Josip Vrbanac.  

Đurđa živi sama. Tog ružnog dana bila je u Petrinji.

"Mene je Bog spasio jer da sam bila tu ne bi me danas tu bilo. Moja kuća je obnovljena nakon rata. Država je obnovila i onda je ovo rezultat. To je rezultat obnove, rekla je Đurđa Dražetić, Sibić.

Selo koje je proljetos izgledalo poput raja na zemlji, sada djeluje depresivno. Ali vedrinu unose oni - volonteri. Sve dogovaraju putem WhatsApp grupe. Šale se da kad bi netko u njoj napisao da im treba osiromašenog urana da bi netko drugi već za pola sata napisao- sređeno!

"Organizirali smo se odmah u utorak nakon potresa. Donacije su krenula sa svih strana kao i po svim mjestima. Trebalo je samo to usmjeriti i iskoordinirat…kamp smo otvorili, privremeni kamp", rekao je Boris Dražetić, predsjednik zavičajno-braniteljske udruge Sibić.  U kampu se i kuha. Skrbe za nekoliko okolnih sela. Među pomoćnim radnicima volonterima i neka su poznata ugostiteljska imena Zagreba, sada u mirovini.

"Kuha se gulaš, tri vrste mesa. Tečno, da ljudima damo jedan topli obrok u ovim trenucima kad je malo vani već hladno", rekao je Alen Lazarevski, volonter. Kad je skuhano razvozi se po selima. A ako se njih pita što bi osim zdravlja i sreće željeli odgovor je - građevinski materijal. Toga uvijek nedostaje, a potrebe stanovništva su velike. U pet kilometara udaljenom Strašniku na nekim mjestima gdje su još jučer bile srušene kuće sada gola zemlja. A na goloj zemlji već 13 dana uginula svinja. Dražen je, kaže, zvao institucije i službe, ali, razumije da ne mogu pomoći svakom. Boji se jedino zaraze.

"Emocije su tu, ono mislim, nemam što reći. Zahvaljujući tabletama mogu ovo izdržati da brinem o svojoj obitelji inače bi čovjek pao skroz. Jer idem od emocija plača ddo da bi srušio drva, razumijete me", rekao je Dražen Bilačić, Gora. Svi zahvaljuju dobrim ljudima koji ih nisu ostavile same. "Cijela Dalmacija je ovdje na ovom terenu. Najviše od sviju -Dalmacija ima veliko srce, rekao Marijan Šubić, Strašnik.

 Ima i Banovina. Zato ove nevolje može i hoće izdržati. Pogotovo kad njeni stanovnici znaju - nismo sami.