Teško da bi čovjek mogao u ovoj državi proživjeti gori osjećaj beznađa od onog koji imaju oni koji žele smjenu impotentne i mahom korumpirane vlasti, ali ne mogu zamisliti da njihove stavove zastupaju žene koje HDZ-ovcima pod noge bacaju jaja, niti braniteljske udruge čiji lideri sanjaju dolazak na vlast u sklopu desničarskog Saveza za Drugu Republiku, a ponajmanje nestrukturirana skupina dijelom bezidejnih, a dijelom nasilnih ljudi okupljenih oko kontradiktornog medicinskog tehničara i studenta visoke poslovne škole Ivana Pernara.
A upravo su to, uvjetno rečeno, tri grupacije čiji je aktivizam najvidljiviji na hrvatskim ulicama. Dvije žene iz Omiša može se svesti na incident i demokratski folklor koji nije stran ni drugim sredinama i vjerojatno će ga biti više što će situacija biti napetija, a izbori bliži.
Mobilizacijska (ne)moć Željka Sačića
Braniteljske udruge i njihovo povremeno izražavanje nezadovoljstva na ulicama u posljednjih dvadesetak godina uvijek je bilo povezano s nekom krizom, društvenom ili gospodarskom, koja je potresala državu. Njihova retorika uvijek je slična, uvijek su proganjani i njihova se žrtva za domovinu ne uvažava u dovoljnoj mjeri, a nacionalni interesi iz njihove su vizure vazda ugroženi. Oni su posebnost Hrvatske i po tome je teško usporediva s drugim zemljama regije ili Europe. Posebni su i zbog toga što se njih i njihove poruke, upravo iz poštovanja prema njihovim zaslugama u obrambenom ratu, kritizira uvijeno ili potpuno izbjegava kritizirati. No, želi li se biti potpuno iskren, mora se reći da u ovoj lopovlukom opustošenoj državi postoje egzistencijalno daleko ugroženije skupine od branitelja, koji, s izuzetkom pojedinaca izvozanih u labirintima birokracije, donekle pristojno mogu živjeti od svojih mirovina. To je jedan od ključnih razloga zbog čega oni nemaju veći mobilizacijski potencijal od onog pokazanog u subotu, kao i razlog zbog kojeg njihov neformalni vođa Željko Sačić neće imati većeg uspjeha u ambiciji da Savezom za Drugu Republiku sruši Jadranku Kosor ili bitnije poremeti snage na političkoj sceni.
Odjednom on
A što je s Ivanom Pernarom? Odakle se on odjednom pojavio? I koliko će još Zagrebom marširati on i njegova sljedba? Jedno je sigurno, izazvao je gotovo jednoglasno negodovanje s lijeva i s desna, nikome se pretjerano ne sviđa taj mladić koji često iznosi konfuzne, kontradiktorne i kontroverzne stavove o društvenim i ekonomskim zbivanjima. Praktički nema mjesta na kojem se ovih dana, u negativnim tonovima, nije razgovaralo o tom čovjeku, posebno od kada je svoje minute slave počeo dobivati i na nacionalnim televizijama. Po raznim kućnim druženjima, na večerama i u kafićima izaziva ujedinjeno zgražanje intelektualne elite i salonskih ljevičara.
Zamislite on se o Hitleru informirao na internetu, on ništa ne razumije o političkim sustavima, on je egzibicionist sklon ekscesima… Nižu se tako unedogled jalove analize i zaključci, pri čemu se tek rijetki među nama pogledaju u ogledalo i priznaju barem sami sebi, ako ne i drugima, da smo i osobno otvorili prostor za pojavu ne samo jednog, već na desetine pernara.
To smo napravili svojom inertnošću, gunđanjem sebi u bradu, izbjegavanjem bilo kakve vrste društvene akcije. Zbog ove ili one nepravde rado ćemo satima i danima raspravljati, ali nakon toga nećemo ništa konkretnije poduzeti.
Neodoljiva udobnost kauča
Dok drugi rade transparente, smišljaju govore i performanse, ukratko – bune se, mi ih iz udobnih kauča kritički promatramo i ukazujemo na greške u koracima, ali dalje od toga ni makac. Dalje od toga zahtijevalo bi izlazak na hladnoću zimi ili kuhanje na cesti ljeti kad je puno komotnije o svakom zlu koje nas pogađa raspravljati uz hladne napitke na Silbi, Braču, Hvaru ili Dubrovniku. To nam se baš ne da, zar ne?
I čemu onda čuđenje kada jedan Pernar, podsmjesima unatoč, uspije motivirati više stotina ljudi da šest sati protestno šeće glavnim gradom? Oni bi frustrirani, ljuti, nabrijani, bez novca i nade u bolju budućnost hodali za bilo kim tko u tom trenutku određuje ritam i drži megafon u ruci. Za sada Pernar jedini drži megafon i svjetla pozornice, ali samo zato što mu svi mi to prepuštamo. I začudo, zgražanju unatoč, tako odgovara svima: i društvenoj i političkoj eliti. Svi zadržavaju omiljeni im status quo. HDZ vlast, a oporba ne mora, barem još neko vrijeme, preuzeti odgovornost za vođenje opustošene i opljačkane zemlje.
