Dječak koji je prije dva dana teško ozlijeđen uslijed strujnom udaru u Karlovcu, i dalje je u jedinici intenzivnog liječenja, gdje se oporavlja od teških opeklina i ozljeda glave i mozga. Stanje mu je zasad stabilno.
Nesreća se dogodila na karlovačkom željezničkom kolodvoru, gdje se dijete iz neutvrđenih razloga popelo na vagon teretnog vlaka. Zbog blizine žica pod naponom, došlo do električnog udara.
Ravnatelj Klinike za dječje bolesti Zagreb Goran Roić kazao je:
"Radi se dnevno prjevoj i čišćčenje opečenh površina. Ono što je izvjesno slijedećih dana i tjedana slijedi uklananje opečenih dijelova kože i naravno sanacija tih ozljeda."
Koliko je tijela zahvaćeno?
"Po procjenama negdje između 70 i 79 posto tjelesne površine je zahvaćeno vrlo teškim opeklinama trećeg i dio drugog stupnja. Nažalost, povremeno na godišnjoj razini mi dobijemo takve teške ozljede nažalost kao i u ovom slučaju, nezaštićeni vagoni gdje se djeca popnu, zatvaranje strujnog kruga i vrlo teške ozljede ove vrste. U razgovoru s našim stručnjacima, dječjim psihijatrima, psiholozima, u porastu je samoozljeđivanje djece, naravno - oni se time bave, ali za detalje morate njih pitati", kazao je.
Zato je Ivana Ivanda Rožić o tome porazgovarala s Gordanom Buljan Flander iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.
Što se to događa? U posljednje vrijeme sve više neobičnih, prije svega opasnih izazova? S čime se sve suočavate u poliklinici?
Suočavamo se puno rizičnog ponašanja, posebno u adolescenciji. Adolescencija je razdoblje u kojem su rizična ponašanja uobičajena, razvojna. Nekad su također djeca bila sklona svemu tome kao i danas, samo što nisu mogla stavljati na društvene mreže i možda je za pet ili šest djece taj dečko ili cura bili heroj. A sad s lajkovima, oni postaju sve skloniji rizičnim ponašanjima, jer je lajk pljesak u stvarnom životu. Oni na taj način postaju popularni, rizična ponašanja se potiču.
Znači, danas u posebno problematični ti Tik-tok i drugi izazovi po društvenim mrežama.
Apsolutno. Oni potiču djecu da budu popularni tako što slijede te izazove.
Kako se uopće kao roditelj postaviti prema tom problemu, mobitele danas imaju svi i na njemu se provodi sve više vremena. Gdje je tu granica? Što uopće napraviti?
Pa, mislim da trebamo o tome početi razmišljati već kad se dijete rodi. Stav je struke da dijete od dvije godine nema što raditi pred mobitelom ili bilo kojim ekranom. Nako dvije godine stručnjaci kažu pola sata po godini. Znači, u predškolskoj dobi sat do dva, ali pod nadzorom roditeljima. Jako je važno da roditelji ograničavaju i vrijeme i sadržaj. Mislim da već od rane predškolske dobi roditelji trebaju postaviti pravila, da postoji neko vrijeme u kući bez mobitela. Kad se ruča, večera ne treba imati mobitel, ali onda niti mi odrasli. Kad idemo na izlet, nećemo nositi mobitel, kad posvetimo vrijeme svom djetetu, nećemo se javljati na mobitel. A kasnije kad djetetu sa devet ili deset godina djetetu damo pametni mobitel, jer nema razloga da ga prije ima, jako je bitno i dalje razvijati kritičko mišljenje.
Što ako to nismo napravili, postavili dijete granice, a došlo je do sedam, osam godina? Je li to kasno?
Nikad nije kasno. Zajedno s djetetom dogovirmo pravila, ja imam jako puno djece koja s pet ili šest nisu imala pravila, ali sa 10 ili 11, ako su se roditelji potrudili, i slijede ta pravila, dogovorili koje su posljedice ako se slijede, koje su posljedice ako se krše ta pravila, djeca će to slijediti. Kad su roditelji postavili pravila, jer djeca trebaju granice, djeca ih i slijede.
Koliko je na sve ovo utjecala korona, depresija, lockdown?
Jako je to utjecalo na mentalno zdravlje djece. Evo, ponovit ću rezultate našeg istraživanja, na 22.000 djece u Zagrebu devet posto djece je anksiozno, devet posto depresivno, 14 posto PTSP. Djeca su po cijele dane i noći pred malim ekranima. Neka djeca nam znaju reći da uopće ne poznaju svoje kolege u razredu, jer su svi pod maskama. Oni imaju potrebu za kontaktom. Ako ga nemaju uživo, traže ga pred malim ekranima, a onda su izloženi mnogim izazovima i mnogim opasnostima.
Dakle, djeca dolaze više u polikliniku?
Puno je veći pritisak na polikliniku nego prije pandemije.
