Jeziva svjedočanstva u koloni do Ovčare: 'Tu su nas tukli i ranjavali. Mislili smo da će nas streljati'

Dva dana nakon kolone sjećanja, u Vukovaru je zadnji službeni dan programa obilježavanja Dana sjećanja. 

Od Memorijalnog groblja do Ovčare, tužna kolona danas odraslih ljudi u znak zahvale onima kojih više nema, a kojima duguju što danas slobodno mogu koračati ovim putem.

U sablasnom Veleprometu, jeziva svjedočenja logoraša. Snježana je ondje prije 29 godina bila sa svojom majkom i dva sina od 12 i 14 godina.

Sjećanje na Ovčaru /

Glavašević uputio snažnu poruku statusom na Facebooku: 'Odajmo počast onima kojih više nema, ali borimo se za žive'

Sjećanje na Ovčaru /

Glavašević uputio snažnu poruku statusom na Facebooku: 'Odajmo počast onima kojih više nema, ali borimo se za žive'

"Moj mlađi sin je imao zenge na nogama. Onda je došao jedan bradati. Pitao je 'Kakve su to čizme?' Ja sam rekla da je moj muž radio u Borovu, nije imao što drugo pa smo mu to obukli. A sin ima veliku nogu pa je ovaj rekao – 'pa možemo mi tu nogu skratiti'", rekla je Snježana Jurčić, logorašica Veleprometa.

Mato je ondje bio sa sinom koji je gledao kako ga tuku. Tada ga je vidio - zadnji put.

"Došli, natovarili ih i odvezli na Ovčaru. Nikad se više vratio nije. Ja pitam tamo jednog Radeta, znao sam ga otprije. Kažem, 'Rade pa gdje ste mi odveli sina, nema ga'. Kaže on; 'Pa ne možete vi biti tu, mora netko i na Ovčari raditi'", izjavio je Mato Gombović, logoraš Veleprometa.

Na hladnom, mokrom tlu, kroz Velepromet je prošlo 10.000 ljudi koji su odvedeni u druge logore. Kroz limene zidove čuli su se krici mučenja mladića, a kroz rupe na njima mogle su se vidjeti stravične scene nasilja nad djevojkama.

Ne mogu naći mir /

I 29 godina nakon ratnih strahota, neki i dalje traže svoje najmilije: 'S tim liježem, s tim se budim'

Ne mogu naći mir /

I 29 godina nakon ratnih strahota, neki i dalje traže svoje najmilije: 'S tim liježem, s tim se budim'

Izgladnjeli logoraši, morali su kopati jame za tijela ubijenih. Mnogi su mislili da će i sami završiti u njima.

"Ovdje samo bio. U dva reda smo stajali. Tu su nas tukli. Ranjavali. Pucali po nama. Ja sam ostao zadnji uza zid. Mislili smo da ćemo biti streljani", prisjeća se Josip Čondić, logoraš Veleprometa.

U Veleprometu i drugim logorima, govore, oduzeta ima je svaka trunka dostojanstva.

"Nismo mogli na malu nuždu ili veliku nuždu. Ja sam, konkretno, išao tek dvadeset i neki dan na veliku nuždu", rekao je Čondić.

Čak 700 ljudi koji su prošli kroz Velepromet je ubijeno. Djeca poginulih branitelja znaju kako se osjećaju njihove obitelji

"Onih prvih godina dok smo još bili mali nadali smo se da će se vratiti. Došla je Oluja. Slavilo se u cijeloj Hrvatskoj, međutim prošli su dani, mjeseci. Naši roditelji se nisu nikada vratili s puta na koji su pošli", izjavila je Sandra Rapčak iz Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja. 

Posmrtni ostaci mnogih nikada nisu nađeni, pa imena 386 osoba s Vukovarskog područja još nemaju svoju grobnicu.