Britanski novinar Pail Bradbury već godinama živi u Hrvatskoj gdje je osnovao portal Total Croatia na kojem radi kao autor i urednik te na engleskom jeziku piše o turizmu, birokraciji u Hrvatskoj, ali i brojnim drugim problemima ili zanimljivostima. Za Index je napisao tekst o rasizmu u Hrvatskoj, odnosno reakcijama koje kod Hrvata na ulicama metropole pobuđuju crnci. Pritom je objavio i ispovijest jedne žene crne boje kože te njezina iskustva na zagrebačkim ulicama.
Hrvati uglavnom nisu rasisti, ali...
Ona sama kaže kako Hrvati uglavnom nisu rasisti, no svejedno se susrela s neugodnostima i doživjela pokoji incident.
I sam Paul stigavši u Jelsu na Hvaru, gdje je kupio kuću, susreo se s neugodnim situacijama, pogotovo nakon što je sa sobom doveo djevojku iz Kenije koja je željela posjetiti Hrvatsku. Prijatelj iz Jelse ga je vodio po kafićima i predstavljao mještanima.
"Tako sam paradirao pred mještanima u svakom kafiću, dok je prijatelj na hrvatskom objašnjavao: 'Ovo je moj novi prijatelj Paul. On je Britanac i kupio je kuću u starom gradu. Živjet će ovdje cijele godine. Došao je iz Afrike i ima afričku djevojku. Ona je crna i dolazi ovamo'.
Rasizam ili nesnalaženje u neobičnoj situaciji?
"Teško je zamisliti rečenicu koja bi brže prekinula komunikaciju. Najmanje troje ljudi s tog predstavljanja od tada sa mnom nije progovorilo ni riječi i ignoriralo me potpuno ako bismo se našli u istom prostoru. Rasizam? Ne bih rekao. Nisu bili sigurni kako reagirati na neobičnu situaciju u kojoj su se našli? Možda", ispričao je Bradbury.
Prema službenoj je statistici Hrvatska jedna od najbjelih zemalja svijeta sa samo 0.7 posto stranaca u stanovništvu.
Kako je biti crnac u Hrvatskoj?
Kako je onda biti crnac koji živi u Hrvatskoj? Bradbury je provjerio razgovaravši s nekoliko Afrikanaca koji žive ovdje.
Njihove riječi prenosimo u cijelosti, kao što je to učinio i Paul Bradbury.
"Većina Hrvata zapravo je vrlo gostoljubiva i ljubazna prema crncima. Uglavnom zato što ih je tako malo i rijetko ih se vidi na ulicama. Nakon više od tri godine života ovdje mogu pouzdano reći da većina Hrvata NISU RASISTI. Međutim, postoji jedan posto populacije koji se zaista uzbudi kad na ulicama vidi crnu osobu te ne zna kako reagirati i kako se ponašati. Navest ću nekoliko primjera svojih susreta s neukim ljudima. Naravno, moja iskustva kao crnkinje bitno su drukčija od iskustava crnih muškaraca.
Diranje kose u tramvaju
"Najveće uzbuđenje izaziva kosa. Svaki put kad imam prirodnu kosu završavam u raspravi. Uglavnom zato što je ljudi žele dodirnuti. Neki ljudi su dovoljno ljubazni da pitaju smiju li uroniti svoje prste u moje vlasište pa ovisno o situaciji odgovaram s "da" ili "ne". Djecu svakako ne mogu odbiti, ali problem je što neki ljudi nemaju pristojnosti da pitaju. Jednom sam bila u tramvaju i osjetila ruku u svojoj kosi. Okrenula sam se, a ljudi iza mene pravili su se da ne znaju što se dogodilo. U tom slučaju sve što mogu je preseliti se na slobodno mjesto daleko od bilo koga.
Druga iritantna navika je zahtjev ili izostanak zahtjeva za fotografiranjem/selfiejem. Neki će mi se ljudi obratiti sa zahtjevom za selfiejem, rekavši kako nikad nisu vidjeli crnu osobu i kako je ovo prilika života. No neki su toliko neuki da uopće ne pitaju, nego se približe i fotografiraju ignorirajući činjenicu da nisam zainteresirana za fotografiju. Jednom sam bila na glavnom trgu kad je došla žena s velikom kamerom i bez pitanja zumirala ispred moga lica. Njeni prijatelji pokušali su je zaustaviti, ali samo je odgovorila: "Što može učiniti?" (misleći na mene) Nažalost, nisam mogla ništa učiniti jer nije bilo vremena.
Ljudi su me pratili
Najčešći i najiritantniji incidenti uvijek se odnose na ljude koji me prate. Da, takvi su posebno uobičajeni u Zagrebu. Većina njih izgledaju kao prosječni i normalni ljudi ili se tako barem čini. Obično se to događa ili počinje na tramvajskim stanicama. Jednom sam stajala u Frankopanskoj i čekala tramvaj te tri metra od sebe primijetila muškarca koji se neobično ponašao i čudno me gledao. Da budem sigurna, ušla sam u prvi tramvaj koji je došao, iako nije vozio u mom smjeru. I taj čovjek je također ušao u tramvaj. Pomaknula sam se u prednji dio kola, kako bih ga izbjegla, ali i on se nastavio približavati. Izašla sam na sljedećoj stanici, izašao je i on. Ovo se ponovilo s još dva tramvaja, prije nego što sam odlučila sjesti u tramvaj prema svojoj kući. Potom sam ušla u najbliži kafić. On je hodao izvan kafića i kasnije odustao. Ovaj incident uzeo mi je dva sata života.
Sličan incident dogodio mi se dvaput u Zagrebu i jednom u Samoboru. Naravno, najsigurnija je reakcija poći u policijsku stanicu jer u tom slučaju pratnja nestaje brzinom svjetlosti. Najgori učinak ovih incidenata je mentalna trauma ili stres zbog kojeg se netko može povući i odbiti izlaziti iz kuće. Ovakve su priče uobičajene za većinu crnih žena. Najviše incidenata događa se oko tramvajskih stajališta, drugih javnih prostora i unutar javnog prijevoza. Crni ljudi koji žive u Dubravi redovito doživljavaju najgora iskustva.
Policajca ju je pitala smije li joj dodirnuti stražnjicu
Najranjivijom sam se osjetila kad me policajka, koja nije bila na dužnosti, upitala može li dodirnuti moju stražnjicu. Bila sam u dilemi. Crni muškarci, s druge strane, uvijek imaju iskustva s drugom vrstom pažnje. Naravno da njih nitko neće pratiti, ali u noćnim klubovima mlade studentice uvijek ih pitaju vrlo specifična i stereotipna pitanja. Na primjer, vulgarnim jezikom pitaju: "Je li istina da crni imaju velike intimne dijelove?" Potom djevojke pitaju mogu li ih vidjeti ili dodirnuti.
Većina crnaca kaže kako rasizam uglavnom doživljavaju od policije ili imigracijskih službenika. Na aerodromima, iako imaju ispravne hrvatske dokumente, službenici uvijek troše puno vremena pokušavajući ih zastrašiti. Kad se Hrvatica uda za crnca, društvo nije toliko naklonjeno muškarcu kao kad se Hrvat oženi crnkinjom. Crnce se uvijek i stalno podsjeća da "kradu naše žene", ispričala je.
