Banci ispred dućana malih mjesta srca moga inspirativniji su od Googlea. Na radiju zebnja radnika Brodosplita pred još jednim pokušajem privatizacije, u Slobodnoj peticija zadarskih učitelja protiv roditelja koji ih maltretiraju tražeći više ocjene za svoju djecu, a susid priča o tovaru Putku kojeg je tranzicija u paketu s recesijom pojela. Doslovno.
U priču o tužnoj sudbini tovara Putka stane cijela naša tranzicija. Plemenita i tvrdoglava beštija, a moćnija od Ladina terenca. Mogao je Putko, pričao je njegov ponosni prvi vlasnik, stari Špiro, uz kosinu uz koju se čovik ne bi moga uspet, iznit kubik drva. A onda bi mu se, kad bi ga Špiro rasprtija, posra nasrid dvora. Čisto da mu pokaže šta misli o toj akciji.
A onda se Putku, krajem devedesetih, dogodila tranzicija. Špiro umro, a djeca, koja su živjela u gradu, prodala Putka susidu, koji je zabrijao na seoski turizam. Tako je naš Putko, preko noći, iz primarnog završio u tercijarnom sektoru. S poljoprivrede u turizam i uslužne djelatnosti. A jadna beštija nije navikla na urešena sedla, fotoaparate raznih turista i dječicu koja ga natežu za rep.
"Koji mu je bog?!", pitao se novi vlasnik – nit mora nosit drva nit se mučit, samo treba lijepo izgledati pred turistima i tu i tamo prinit kojeg Švabu stotinjak metara, ali ne bi bog. Putko bi se ili posrao pred turistima, ili bi kojeg fotografa opizdio nogom, a o jahanju da ne pričamo. Nije Putko stvoren za te pizdarije.
A onda je došla recesija, seosko imanje drugog Putkovog vlasnika pokazalo se kao polupromašena poslovna ideja i Putko je opet prodan. Na nekakvom stočnom sajmu. Nepoznatom kupcu. Ipak, cijelo selo zna kako je Putko skončao. Reinkarnirao se u mortadelu, ili niskokalorični horse steak. A cijelog života je bio vegetarijanac. (copyright by Suri)
"Ja nisan bija na bolovanju ima deset godina, radin dvanest sati dnevno i svaku subotu. Iman sto prikovremenih sati misečno. I od toga živimo ja i cila moja familija. I zadovoljan san. Ja nisan stvoren za učenjaka, filozofa i štatijaznan, ali znan i oću radit!", govori s radija jedan od škverana u iščekivanju rezultata drugog kruga privatizacije.
Što će biti s njim i ostalim škveranima ako ne uspije ni ovaj pokušaj privatizacije? Nekako mi se čini da ga čeka sudbina slična onoj plemenitog i tvrdoglavog Putka. Okušat će se u uslužnim djelatnostima, možda i u turizmu, kao i ljudi iz već propalih tvornica po Dalmaciji. Razvozit će kruh, dostavljati pice, možda pokušati i kao konobar, ali ubrzo će shvatiti da on, varioc od svoje osamnaeste, nije stvoren za preseranse pred njemačkim turistima, a i da je malo prekasno za to u ovim godinama. A onda će se reinkarnirati u prijevremenog umirovljenika ili jednog od onih s burze rada koje više nitko ne želi zaposliti. On, koji zna i hoće raditi, dvanaest sati dnevno, sa sto prikovremenih misečno.
"Najgore je sada, pred kraj školske godine, kada počinje lov na ocjene i pritisak koji je teško zamisliti. To se pogotovo odnosi na roditelje sedmaša i osmaša, ali ni drugi ne zaziru od takvog ponašanja", kaže u SlobodnojTinka Zemunik, predsjednica dalmatinske podružnice Sindikata hrvatskih učitelja.
U vremenima u kojima je Putko još hodao po zemlji, a naš škveranin završavao osnovnu školu, ovakvih pritisaka na učitelje nije bilo. Ako bi se pritisak i nasilje ipak dogodili, bilo je to ono kad bi se stari vratio s roditeljskog i kretao prema našem učeniku s isukanim kajišem da mu ni sve pravobraniteljice za prava djece ne bi mogle pomoći. A kad bi se ipak nekako smirio, obično bi zaključio stvar rečenicom: "Jebiga, kad nisi za učenjaka, ić ćeš na zanat."
Danas te alternative nema. Što se događa i što će se još događati s brodocjevarima, krojačicama, stolarima, variocima, svim tim ljudima koji su završili zanate, svi znamo. U zemlji u kojoj nema nikakve proizvodnje, oni su naprosto nepotrebni. A znaju da to čeka i njihove potomke ako ne završe kao "učenjaci", po mogućnosti u Zagrebu. A to košta, jer ni fakulteti više nisu mukte. Jedina varijanta da potomak takvu budućnost doživi je da ima dobre, po mogućnosti odlične ocjene.
A kako naš roditelj ne vjeruje državi koja mu je egzistenciju dovela u pitanje, ne vjeruje ni njenom obrazovnom sistemu. U njegovoj glavi, učitelj koji stoji pred njim i pokušava mu objasniti da mu dijete nije "za učenjaka", postaje utjelovljenje sistema koji mu koči dijete u jedinoj varijanti za ljepšu budućnost. On mu niti vjeruje niti mu želi vjerovati, on svaki dan sluša o mitu i korupciji na svim razinama, pa rezonira da je i učitelj, kao dio tog sistema, isto tako korumpiran. Koji je on fakultet završio? Koliko on zna? U kojoj je stranci? Je li se u školi zaposlio preko veze? U društvu u kojem živimo, svaka varijanta je moguća. On ni u što nije siguran, a u pitanju mu je budućnost djeteta.
Na toj točki počinje njegova privatna, sasvim intimna revolucija. Ona najjebenija, iz želuca čovjeka stjeranog u kut! Može mu dijete biti najgluplje na svijetu, a učitelj moralna vertikala, naš se roditelj u tom trenutku osjeća kao prosvjednik u Varšavskoj i puno je zajebaniji, jer u njegovom slučaju "borba za budućnost djece" ima doslovno značenje.
Tragično u cijeloj priči je to što njegov prosvjed ima sasvim krivu metu, pa učitelj često pada kao nedužna kolateralna žrtva ove privatne revolucije. Time naši učitelji postaju jako slični onim policajcima iz Varšavske – za par tisuća kuna mjesečno, ni krivi ni dužni, moraju trpjeti bijes građana na sistem koji generalno šteka.
