Naviknuti smo samo na loše vijesti pa je s dužnom sumnjičavošću primljena konačno dobra vijest. Britanski The Economist zaključio je kako Hrvatsku ove godine konačno čeka rast, u sklopu kojega bi se trebala smanjiti nezaposlenost i povećati plaće.
Iako treba napomenuti da je riječ o časopisu koji u svojim godišnjim prognozama zna biti i u krivu, pretpostavimo da su ovaj put pogodili i da će nam doista konačno krenuti nabolje. No, što to doista znači i jesmo li išta naučili iz dosadašnjih pokušaja i pogrešaka?
Dogodi li se oporavak, to nam, naime, neće biti prvi put da krećemo gotovo od nule. Nakon rata i kriminalne privatizacije nekako smo se opravili i krenuli s razvojem. No, kao što su neki krali dok su drugi krvarili, tako su i u ovoj drugoj fazi mnogi krali dok su drugi radili. Tko zna koliko bi se još dugo nastavila ta bezočna otimačina da nas nije stigla kriza, pa su se slavine počele zavrtati, a dojučerašnji jataci prokazivati jedni druge. I prva i druga velika pljačka bile su moguće jer su se odvijale uz prešutni pristanak svih onih koji su trebali vidjeti, a nisu, koji su trebali upozoriti, a šutjeli su.
Na prste jedne ruke mogu se nabrojati privatizacijski tajkuni kojima je krezubo hrvatsko pravosuđe uspjelo napraviti bilo što. Od pokradene imovine ništa nije vraćeno. Oni koji su trebali spriječiti taj kriminal nikad nisu ozbiljnije niti prozvani, a o bilo kakvoj kazni uopće se ni ne govori. Bio je to, dakle, zločin bez primjerene kazne. Bilo je samo pitanje odabira najpogodnijeg trenutka da se sve skupa ponovi. I ponovilo se. Pokušava se sagledati razmjere zla, digla se velika pompa, hapsi se na sve strane, pravosudni ishod je još uvijek neizvjestan jer zasad je tek nekoliko nepravomoćnih presuda u manjim slučajevima, dok su afere većih razmjera još u fazi istrage.
Kada se u tom svjetlu promatra najava premijerke Jadranke Kosor da "možemo savladati krizu uz još malo više rada, upornosti i zajedništva", sve se čini kao Sizifov posao i teško je ne upitati se koliko ćemo još puta od budućih premijera čuti slične zaključke dok konačno ne naučimo. Nažalost, odgovor, naime, očito nije u tome da samo moramo više raditi i ojačati duh zajedništva. Naprosto nije tako jednostavno. Radili smo i zajednički stvarali već dva puta u proteklih nekoliko desetljeća. Ono što smo propustili je da se nakon prve ogromne pljačke u privatizaciji društvo očisti od svih koji su u njoj sudjelovali. Nije bilo ni pravde ni katarze koja uz nju ide. Generacija političara koji su u njoj sudjelovali, ili su je šutke promatrali okrećući glavu na drugu stranu, još je uglavnom na sceni. Neznanjem i neinformiranošću 'opravdali' su svoj opstanak. To je stvorilo savršeno plodno tlo za razvoj novih parazita koji su iz sjene promatrali stvaranje nekih novih vrijednosti i vrebali priliku za novi val pljačkanja. On se i dogodio, upravo tamo gdje im je sve bilo dostupno, u državnim poduzećima.
Kako trenutno stvari stoje, i ovog puta izostat će pravda i s njom povezana katarza. Past će oni koji su, uglavnom svojom nesmotrenošću, izgubili političku pozadinu i ostali na vjetrometini. Ostali će spas nanovo naći u tobožnjem neznanju i neinformiranosti. Do sada im je uspijevalo, na izborima su prolazili bez pola muke, zašto ne bi i ubuduće? Upravo zato se, uz sramežljive najave oporavka gospodarstva, treba zapitati za koga opet počinjemo stvarati od nule i jesmo li počeli pripremati teren za neku buduću pljačku desetljeća, kojoj ćemo se mi nanovo, po treći put, čuditi, dok nam isti ljudi budu objašnjavali kako oni doista nisu ništa vidjeli ni znali?
