Primjer prvi: Slavko Linić vraća se iz Amerike s, kako se veli, sretnim vijestima jer su najnovije obveznice plasirane uz premiju od 5,625 posto. Zašto je to pomalo bolesno? Zato što ove godine, u odnosu na izdavanje državnih obveznica prije otprilike 11 mjeseci, Hrvatska ima rejting "smeće" prema kreditnim agencijama.
Kad smo krajem travnja 2012. godine bili korak do smeća, dakle u nešto povoljnijoj situaciji, obveznice smo izdali po "cijeni" od 6,3 posto. Isto kao i lani, interes investitora bio je pet-šest puta veći od konačne vrijednosti izdanja, pa se onda pitamo, je li Linić mogao postići manji prinos.
Dakle, godinama se sekiramo i radimo dramu, opravdavamo otpuštanja i kresanja svake vrste, te onda na kraju i na ovaj način dokažemo da te agencije nemaju veze s pameću.
Što hoćeš ti, Barroso?
Primjer drugi: svi smo u utorak vidjeli povjerenika Europske komisije za proširenje Štefana Fülea i našu Vladu, čuli fanfare i nazdravljali šampanjcem. Vesna Pusić samo što nije pala u nesvijest od nevjerice kad je čula da je Hrvatska ispunila uvjete za ulazak u Europsku uniju.
Ovjerili smo time ulazak na europsko tržište, pridružili se europskoj obitelji koja dijeli europske demokratske vrijednosti, rekli zbogom korumpiranom Balkanu. Kao potpuno sekundarna vijest dana, zasićenog europskim standardima tržišnih sloboda i demokracije, provukla se vijest o skandaloznom pritiskanju premijera Zorana Milanovića od strane šefa Europske komisije Josea Manuela Barrosa i to na nagovor, koliko se da zaključiti iz njegovog portreta objavljenog u uglednom Harecu, bivšeg trgovca oružjem Arona Frankela i njegovog prijatelja Šimona Peresa, predsjednika te države, inače sjajnog čovjeka, koji s posebnom radošću i u ime mira vodi rat protiv Palestine – jedan od najdugovječnijih i najkrvavijih aktualnih ratova.
Naši nezreli demokratski standardi omogućili su Frankelu da kupi zemlju iznad najatraktivnije turističke destinacije u zemlji za pišljivih pet eura po kvadratu, a projektić koji se trebao prostirati na sto hektara nabujao je na tristotinjak. Kako su Dubrovčani prilično pobjesnjeli na ovu činjenicu, smijenili su gradonačelnicu koja je to omogućila – Dubravku Šuicu – i izabrali Andru Vlahušića, koji im je garantirao referendum o tom pitanju. Čim je došao na vlast, doživio je neku vrstu pomračenja i potpuno izbrisao taj podatak iz sjećanja, temeljito, kao što HDZ briše svoje bivše predsjednike iz članstva.
Ne budi im teško, Dubrovčani su odlučili to sami napraviti i uspjeli su prikupiti više od potrebnog broja potpisa za referendum. I sad, pola Vlade tvrdi da je Srđ bez veze i da ne vide zašto Dubrovčani, da oprostite, pizde kad je lokacija u najmanju ruku neatraktivna (Andrea Zlatar Violić), da će Grad izgubiti tužbu od investitora koji je uložio silnih pet eura po kvadratu (Branko Grčić), da bez veze plaše investitore i da se nisu bunili na vrijeme (Anka Mrak Taritaš), što, naravno, jesu, da je projekt uklopljen u prostorne planove županije i grada (Darko Lorencin). I na sve to Barroso uleti premijeru i pita ga gdje je zapelo!
Zato posebno veseli vijest iz Ministarstva uprave da će referendum ipak na kraju biti raspisan, unatoč pritiscima da nema novca. Da se demokracija – čak i ona u svom najsirovijem obliku, kakav je građanskim potpisima zarađen referendum – svija i prevrće kako to novcu odgovara, imali smo prilike vidjeti.
Siroti mali bogataši
Tu dolazimo do trećeg primjera. Lani smo gledali kako je Vlada poslala u Sabor Zakon o reprezentativnosti, čime je zaobiđen Zakon o radu za koji su se građani borili ignoriranim referendumom. Gotovo istovremeno Emil Tedeschi je na Hvaru našem premijeru na terasi svoje vikendice donosio koktele, a iste je godine i prijetio seljenjem svojih pogona na istok ako se mu se ne olabavi zaštita radnika. Baš u toj godini Ivica Todorić je pregovarao sa sindikatima nagovarajući ih da se blagajnice odreknu materijalnih prava i baš u toj godini ova su gospoda zabilježila ogroman skok u osobnom bogatstvu.
Hrvatska je u odnosu na godinu ranije bogatija za tri nova milijardera, među kojima je i Tedeschi, s tim da je onaj najbogatiji Ivica Todorić "narastao" za čak 700-tinjak milijuna kuna. Siromašni i nezaposleni, istovremeno, zauzimaju sve veći dio naše populacije.
U ovim je trenucima teško ne ispasti agitator za plansku ekonomiju, ali to se događa iz čistog očaja jer je u posljednjih 20 godina nastao potpuni kaos, bez ikakvog razvojnog plana i programa. Odrekli smo se, dakle, pristojnih mirovina, stvarnog prava na stanovanje, niske nezaposlenosti, niza socijalnih, obrazovnih i zdravstvenih prava radi demokracije i takozvanog tržišnog natjecanja. A dobili smo ovo – jedan potpuno poremećen, bolestan sustav.
Što čovjeku preostaje osim nade da je u terminalnoj fazi?
