Mjere protiv pandemije teško su pogodile kavane: od lanaca poput Starbucksa koji zatvara na stotine filijala pa do malih kafića koji su potrošili sve rezerve. Znači li to smrt čitave kulture, pita se DW.
Lanac Starbucks je samo na domaćem, američkom tržištu već trajno zatvorio oko 400 svojih filijala, a slična sudbina čeka mnoge Starbuckse i na ostalim tržištima. Drugi po veličini lanac kafića, britanski lanac Costa Cafe - doduše u vlasništvu koncerna Coca Cola - je već prošle godine krenuo smanjivati troškove otpuštanjem djelatnika: još prošlog lipnja je otpušteno 1650 barista, a "drugi val" pandemije i mjere nakon novog soja virusa nisu dobra vijest ni za mnoge druge kavane.
Jer dok su to lanci koji barem pretežito imaju svoje filijale, korona je još teže pogodila poduzetnike koji su prihvatili franšizu lanaca poput Coffe Fellows. U tom sektoru, manje ili više slično i lancu za sendviče Subway, posao je u pravilu "pravedno" raspoređen: matični koncern ubire većinu dobiti, a poduzetnik koji otvara ugostiteljski objekt praktično snosi sav rizik.
Bez kave se ne može niti u koroni
A rizik se u doba korone pokazao golemim: u čitavom nizu zemalja je ugostiteljima zabranjen rad, a makar su i prije pandemije ovi lanci sustavno razvijali ponudu kave "to go" kako bi je ljudi odnijeli sa sobom, to im ne pomaže mnogo jer je i takva ponuda doživjela kolaps. Jer kamo da ljudi uopće odnesu kavu kad ionako rade kod kuće?
To nipošto ne znači da su se ljudi odrekli svoje "redovite droge" u šalici: prošle godine je potrošnja kave u Njemačkoj pala za jedva 3%, a makar je svjetska cijena kave prošle godine prilično vrludala, vratila se na oko jedan euro za težinsku funtu. Dapače: upravo prošle, za mnoge tvrtke tešku godinu je njemačka obitelj Reimann, koja je milijarde zaradila poznatom markom kave Jacobs, odlučila izaći na burzu. I nipošto nije pogriješila: ulagači su se otimali za dionice JDE Peet's i ta emisija dionica je bankama donijela preko 2,3 milijarde eura. Kao ilustraciju spomenimo kako je i George Soros i ovaj put ispravno procijenio da će ljudi uvijek htjeti piti svoju kavu tako da je jedan od vlasnika Jacobsa sad i njegov fond Fidelity Management and Research (FMR).
Gdje to piše da su kafići krivi?
No to su milijarde o kojima vlasnici na tisuće kafića diljem svijeta mogu samo sanjati u ovom dobu mjera protiv pandemije. Čak i više od vlasnika su pogođeni njihovi zaposlenici, često studenti koji su konobarenjem zarađivali za svoj studij i koji sad moraju vidjeti, kako da uopće vežu kraj s krajem. Doduše, kako je nedavno upozorio i emeritirani pročelnik Instituta Maxa Plancka za društvena istraživanja u Kölnu, sociolog Wolfgang Streeck u novinama Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ), niti u "znanstvenoj" Njemačkoj nikad nije provedeno istraživanje tko su osobe koje su zaražene, kakav je njihov socijalni profil i navike niti gdje su se zarazili. Po nalogu virologa i "fizičara" - Streeck tu jasno aludira na kancelarku Merkel - "sjekirom" se reže baš sve i onda se gleda kamo se dospjelo. A obzirom da se zaraza tako i dalje širi, uvode se još oštrije mjere.
Drugim riječima, zapravo uopće ne postoje dokazi kako su upravo kafići izvorište zaraze, ali oni su zatvoreni praktično svugdje u Europi. U Hrvatskoj su na snazi mnogo blaže mjere nego u Njemačkoj i zapravo već i zbog takvih mjera "na slijepo" nitko ne zna točno reći, zašto je u Hrvatskoj ipak bitno manje zaraženih nego trenutno u Njemačkoj. Ali i u Hrvatskoj su kafići zatvoreni još od prošlog prosinca, a ni u najnovijim mjerama Stožera koje će početi vrijediti od sljedećeg tjedna, nije predviđeno da se u Hrvatskoj opet može "na kavu".
To nije tek kava...
Hrvatski ugostitelji su naravno ogorčeni: Nacionalna udruga ugostitelja se smatra nepravedno oštećena i traži hitan sastanak s Vladom. Doista, trenutno je tako da hrvatski kafići ne samo da ne smiju raditi - čak niti na terasama, nego im nije dopuštena niti prodaja kave "za van", ali jest dopuštena trgovinama ili pekarnicama. Udruga u svom priopćenju upozorava kako ona zapravo ne prodaje tek kavu, nego i "osobnu sreću i zadovoljstvo pojedinaca".
Naravno da je tu najveća "sreća i zadovoljstvo" ona kod vlasnika kafića - zarada na kavi, po specifikaciji od 6 grama kave po šalici, je daleko najunosnije što se uopće može zaraditi u čitavom ugostiteljstvu. Ali je isto tako neosporno kako je "otići na kavu" društveni događaj od najvišeg značenja: tu se tradicionalno priča i ogovara, ali i počinju veze i na emocionalnom i na poslovnom polju. I Hrvati se bez svojih kafića osjećaju kao da su im obje ruke vezane na leđima, baš kao što i Austrijanci pate bez svojih kavana, Talijani bez svojih barova...
Hoće li se, sad zbog korone, promijeniti ta navika? I u Hrvatskoj neki vlasnici kafića tvrde kako su već potrošili sve pričuve i kako više ne mogu dalje. Ali prije će biti da će ti kafići samo promijeniti vlasnika nego da će u dogledno vrijeme nestati tog običaja. Jer i u Hrvatskoj je prilično rašireno mišljenje kako "jednostavno moramo na kavu" - pa makar i umrli nakon toga.
