Prema istraživanju što ga je na 800 ispitanika proveo portal MojPosao, 51 posto ispitanih radnika koji su imali posao, u zadnjih godinu dana su dali otkaz i našli si drugi. Koliko je istraživanje reprezentativnost, odnosno po kojim metodama je provedeno, portal ne navodi, ali su brojni rezultati zaprepašćujući.
Time se i u Hrvatskoj primjećuje fenomen da radnici sve slabije trpe nezadovoljstvo na poslu i odlaze drugdje, puno češće traže više smisla u svom životu. Riječ je o fenomenu "great resignation" ili "great quit", masovnom podnošenju otkaza, primijećenom izvorno početkom 2021. u SAD-u.
Posljednjih mjeseci ovaj trend na Zapadu sve više ekonomskih analitičara opisuje kao svojevrstan spontani generalni štrajk radnika.
Što se tiče istraživanja u RH, samo 36 posto ispitanih radnika u trenutku davanja otkaza, odlaska iz tvrtke u kojoj su radili, imalo je pripremljenu rezervnu varijantu, radno mjesto koje su si prethodno osigurali.
Muškarci i žene podjednako su davali otkaz, napuštanju poslodavca podjednako su bili skloni radnici svih obrazovnih struktura, razlike su tek u pokojem postotku, a izrazito češće posao su odlučili mijenjati oni s manje staža.
Od onih s jednom godinom iskustva u posljednjih je 12 mjeseci otkaz dalo čak 84 posto ispitanih, što je i logično s obzirom da je riječ o mlađim, egzistencijalno manje opterećenim ljudima. Od onih sa 10 godina i više radnog iskustva, otkaz je u prethodnoj godini dalo 18 posto radnika.
MojPosao provjerio je među poslodavcima što smatraju što je najčešći uzrok ovom trendu. Najčešće se navodilo da je riječ o preniskim plaćama, osjećaju podcijenjenosti i boljoj ponudi drugog poslodavca.
Radnici su, međutim, u 57 posto slučajeva navodili kao razlog loše međuljudske odnose, u 50 posto slučajeva to da "tvrtka moj doprinos", u 49 posto slučajeva preniske plaće. 45 posto ih je napustilo radno mjesto zbog loših uvjeta rada koji uništavaju zdravlje, 44 posto nemogućnost profesionalnog napretka, izgaranje na poslu (burnout) navelo je čak 31 posto.
Frustraciju direktno nadređenim osobama na traženje drugog radnog mjesta natjeralo je 22 posto radnika. Slijedi nepodnošljiv broj prekovremenih sati (22 posto), ponašanje uprava poduzeća (20 posto), bolja ponuda druge tvrtke (16 posto), neisplata plaća po zakonu i slično (15 posto), monotonija i dosada (13 posto), nedovoljna samostalnost u radu (8 posto)…
U Hrvatskoj, konačan je zaključak, radnici su počeli izbjegavati one tvrtke koje prati glas da maltretiraju svoje radnike i prvenstveno gledaju preći onima za koje smatraju da će ih poštovati kao ljude. Preniske plaće su razlog koji je i dalje u samom vrhu, ali je tretman na radnom mjestu za pokoji postotak uspio preteći čak i plaćenost za rad.
Tumačenja ovakvog zaokreta u ponašanju radnika kao točke masovnog odbijanja služenja "brutalnom kapitalizmu u SAD-u" bilo je i ranije. Ali, najnoviji javni istup u masovnim medijima u tom smjeru zabilježio je američki CNBC.
Citirao je profesora Roberta Reicha sa Sveučilišta California Berkeley, koji je objasnio da je 4,34 milijuna Amerikanaca koji su u SAD-u dali otkaz samo u prosincu 2021., nastavak "velikog otkazivanja" kao posebne vrste "modernog generalnog štrajka".
Riječ je o bivšem američkom ministru za rad (u predsjedničkoj administraciji Billa Clintona) i Reich je s te pozicije bio posebno zanimljiv kad je objasnio da radnici sve više traže načine da svojoj djeci osiguraju što bolje uvjete života, što bolje zdravstveno osiguranje, duži godišnji…
Čak je rekao i to da trend uopće ne ostavlja negativan trag po ekonomiju SAD-a, naprosto zato što su "sretniji radnici produktivniji".
Utoliko je bilo komičnije što je u siječnju za onaj isti CNBC predsjednica Europske centralne banke Christine Lagarde ustvrdila da u Europskoj uniji ne postoji ništa nalik "great resignation" kao u SAD-u. Bivšu šeficu MMF-a demantirali i demontirali su Financial Times, Fortune i slični mediji, za koje se nipošto ne može reći da su sindikalističke ili ljevičarske orijentacije.
Oni tumače da je upravo specifičan oblik vala među radnicima da hrabrije traže sretniji život, doveo do toga da se u ekonomijama poput Njemačke, Italije, uopće eurozone, pa i u Velikoj Britaniji, vidi realan rast plaća, i to do 3 i ili čak i 4 posto.
U EU je situacija specifična, objašnjava se, zato što su vlade u Europi u COVID pandemiji čuvale radna mjesta, dok se u SAD-u čuvao ekonomski rast.
Kako god, radnici su i u EU-u kroz najteže trenutke pandemije s jedne strane, a s druge uvidjevši da su zapravo u stanju biti puno samostalniji i slobodniji, primjerice kroz rad na daljinu, spoznali slobode kakve im do tada nisu bile toliko jasne.
Fenomen je nedavno obrađivao i Euronews, konstatirajući da su radnici s obje strane Atlantika došli do trenutka u kojem su intenzivno počeli preispitivati i svoj život i svoj rad i međuodnos to dvoje. Što se SAD-a tiče, tu su radnici doista reagirali poput masovnog štrajka. Što se EU-a tiče, tu se vide razlike od zemlje do zemlje.
U Njemačkoj, koja i inače kronično masovno guta obrazovane radnike, pojavili su se zahtjevi za boljim plaćama i uvjetima rada. Njemački institut IFO grafički je prikazao kako se čak i u Njemačkoj, nakon pada početkom 2020., naglo zahuktava potražnja za kvalificiranim radnicima, posebno u pojedinim industrijskim granama.
U Francuskoj se, pak, bilježi rast od 9 posto podnesenih otkaza u rujnu 2021. u odnosu na dvije godine prije. U Španjolskoj je drugačije, jer tu je nezaposlenost još uvijek visokih 15 posto i radnici se tu bitno teže odlučuju na ovakav potez.
Pojava da pandemija utječe na ekonomiju, tako i na položaj radnika, po čovječanstvo nije ništa novo. Drastičan primjer iz povijesti je epidemija bubonske kuge u Euroaziji i Sjevernoj Africi u 14. stoljeću, koja je u manje od deset godina pobila između 75 i 200 milijuna ljudi.
Mnoga područja Europe ostala su desetkovanog stanovništva, a to je značilo i bez radnika. Uslijedile su godine u kojima se kmetove moglo spriječiti da odu tamo gdje će im biti bolje ili ogromnim ponudama boljeg života ili golom silom.
Kmetstvo više nije bilo isto, naglo se povećao broj plaćenih radnika, a te povijesne epizode u kontekstu COVID-a posljednjih mjeseci navode analitičari brojnih mainstream medija na Zapadu, Politico, Business Insider, New York Times...
Pandemija COVID-a po broju žrtava diljem svijeta ne može se uspoređivati s Crnom smrti iz 14. stoljeća, i to točno onoliko koliko se ne može uspoređivati niti razina medicine onda i sad.
Međutim, do sada je u pandemiji COVID-a diljem svijeta umrlo skoro 6 milijuna ljudi, od čega samo u Europi čak 1,7 milijuna.
U Hrvatskoj je u posljednjih 24 sata umrlo još 37 ljudi i naša zemlja je sada na 14.942 umrlih, ne u onakvoj situaciji kao prije nekoliko tjedana kad je Republika Hrvatska uspjela izbiti na sam svjetskih vrh sedmodnevnog broja umrlih u odnosu na broj stanovnika, ali svejedno još uvijek s puno COVID smrti.
