Madi Đakovčanin Ivan Babić, koji već dulje od
desetljeća živi u Zagrebu, lani je bio među tisućama Hrvata
koji su za boljim životom otišli u Njemačku. Međutim, ove je
godine među stotinama onih koji su se vratili.
"Vratio sam se prije nego što sam mislio, ali i ne znam nikoga
tko je otišao s mišlju da se ne vrati. Ljudi planiraju ostati
nekoliko godina, možda i pet, nakon čega se može računati na
njemačku mirovinu, zaraditi nešto novca, kupiti auto, zatvoriti
kredit ili riješiti neke druge financijske probleme i nastaviti
normalan život", rekao je za
Večernji list Ivan koji je lani u lipnju radno
mjesto u zagrebačkom fast foodu zamijenio hotelskom kuhinjom u
turistički razvikanom Schwarzwaldu.
Nije zvučalo loše, uz manju nadoknadu u hotelu se i spava i jede,
vlasnik je iz Alžira, među desetak zaposlenih polovica je iz
Hrvatske, a plaća će biti otprilike dvostruko veća nego u
Hrvatskoj. U Zagrebu je
bio podstanar, s plaćom od
5000 kuna.
"Ne žalim što sam pokušao. Svašta sam vidio i naučio. Radio sam u
kuhinji, trebao sam biti pomoćni kuhar, ali vrlo brzo počeo sam
samostalno kuhati. Radio sam u prijepodnevnoj ili
poslijepodnevnoj smjeni, dva dana u tjednu bio sam slobodan, a
nakon šest mjeseci imao sam pravo i na godišnji odmor. Moglo se
uštedjeti i ne mogu se požaliti na radne uvjete. Čak i kad su
počeli problemi u hotelu, koji je na kraju otišao u stečaj, mi
radnici to nismo osjetili. Plaća je nastavila redovito stizati, a
hotel normalno raditi", kaže Ivan i nastavlja:
"Ali, bili smo usred šume, tri kilometra od prvog manjeg naselja,
i osjećao sam se nekako odsječen od svega, a budući da sam se
družio s našim ljudima, nisam napredovao ni u njemačkom. Da sam u
tih 11 mjeseci naučio njemački, možda se još ne bih vratio.
Vjerojatno bih potražio stan, bolji posao... Za razliku od
Hrvatske, ondje ima više mogućnosti. Tko želi zaraditi, može
raditi i nekoliko poslova. Recimo, za 20 sati rada tjedno u
Mc’Donaldsu dobije se 450 eura. Uz osnovnu plaću, to je lijep
prihod, ali takvo što je meni, daleko od svega i bez automobila,
bilo neizvedivo."
Ipak, uspio je uštedjeti nešto novca pa je po povratku u Zagreb
otvorio kafić
nedaleko od zagrebačkog Autobusnog kolodvora. Ivan ne smatra
da je sramota otići u inozemstvo radi boljeg života, a još manje
je sramota vratiti se.