Anđa Novokmet (53), glavna sestra Zavoda za intenzivnu medicinu i neuroinfektologiju u Zagrebu u Klinici za infektivne bolesti "Dr. Fran Mihaljević“,  čitavu karijeru je provela  u Klinici za infektivne bolesti, a velikom razgovoru za 24sata opisala je kako se već 35 godina nosi s fizički, ali još više emotivno iscrpljujućim poslom.

„Posao medicinske sestre kao i svih zdravstvenih djelatnika koji sudjeluju u procesu pružanja skrbi podrazumijeva veliku požrtvovnost, silan trud koji ulaže svatko na svojoj razini“, kaže, ali ističe i kako svoj poziv ne bi mijenjala.

Govoreći o karijeri, od prvih dana do danas, rekla je kako je kontinuirano obrazovanje, i formalno i neformalno, ključno jer se stalno pojavljuju nove tehnologije i metode, ali priznaje, na epidemiju koronavirusa ništa ih nije moglo pripremiti.

Jedna situacija i nju šokirala

"Nikad se nije događalo da nam na odjelu leže cijele obitelji, da jedni izgube život dok drugi prežive, bračni parovi, roditelj preživi i dijete umre, brat umre i sestra preživi. Na to nas ništa nije moglo pripremiti i mi se s tim moramo suočavati.

Do sad je oko 400 bolesnika prošlo kroz naš odjel od početka pandemije i svaki je imao svoju priču, doživjele smo svakog čovjeka sa njegovom borbom s bolešću, ali ovo sa rodiljama i njihova borba s bolešću sada je nešto što je izazvalo suze u našim očima“, priznaje. U 35 godina rada s najtežim bolesnicima, Novokmet je vidjela mnogo toga, a koliko god smrt svakog pacijenta šokira i pogodi i nakon toliko vremena, u ovoj epidemiji jedna situacija je i nju šokirala.

U KLINICI JE I DEVETERO DJECE /

Pročelnica sa Zarazne upozorava: 'Nikad nismo imali toliko bolesnika priključenih na ECMO aparatu. Nažalost, na respiratoru je i mlada trudnica'

„Svakog dana doživite toliko puno svjedočanstava, ali osobno moram reći da me na neki način šokirala činjenica do koje razine može ići ljudski jad i tuga. Konkretno, imala sam situaciju da član obitelji nije htio ući u sobu svog bliskog člana obitelji jer ga fizički nije prepoznao koliko ga je bolest u nekoliko dana promijenila“, kaže i dodaje da nije bio problem straha od zaraze.

 „Doslovno nije prepoznao člana obitelji i mislio je da ga uvodimo u pogrešnu sobu. To su bolesnici koji dugo borave nepokretni u krevetu. Čak i kad imate virozu, znate da vam nakon par dana ležanja nedostaje snage, a zamislite sad što ova bolest radi tijelu kad nakon nekoliko dana iz pune snage možete završiti na respiratoru. To nije normalno“, kaže i ističe kako kako je respirator borba za svaki dah i kako se tijelo mijenja kod takvog napora.

'Na to se nikada ne možete priviknuti'

Iskusna medicinska sestra kaže kako je tjekom godina razvila osobni pristup prema pacijentima i njihovim obiteljima, kako bi barem malo olakšala najteže trenutke 

„U koroni smo se suočili sa toliko smrtnih ishoda u jako kratkom vremenu. Svakodnevno mi netko umire na rukama, to je svima u intenzivnoj. Kažemo na rukama, no zapravo je pred očima jer rukama pokušavate kroz reanimaciju bolesniku dati šansu da se vrati. Na to se nikad ne možete priviknuti“, zaključuje.