Dr.sc. Sunčana Kusturin je diplomirana socijalna radnica koja dugi niz godina pruža edukacijsku i supervizijsku podršku djelatnicima sustava socijalne skrbi i djelatnicima sustava formalnog i neformalnog obrazovanja. I kroz sve razgovore s djelatnicima sustava, ali i kroz direktan rad s djecom i mladima koji su bili korisnici tog sustava vidjela je sustav iz različitih perspektiva. Ponukana nedavnim događajima, ali i reakcijom na njih, odlučila je s nama podijeliti svoje uvide u pismu koje vam prenosimo u cijelosti.
Nekoliko je iznimno tužnih događaja zadnjih godina sustav socijalne skrbi stavilo pod povećalo javnosti. I u svim tim slučajevima svi su imali neko mišljenje i birali su strane pa tako i u ova dva posljednja, iznimno tužna događaja. Međutim, to su situacije u kojima većina ljudi zapravo nema sve informacije. A najvažnije je razumjeti. Ne kriviti, ne opravdavati, ne vrijeđati, ne optuživati već pokušati razumjeti. I to razumjeti ono što je svima nama na prvu nerazumljivo jer izlazi iz uobičajenog okvira.
Nije mi cilj opravdavati specifični aktualni slučaj jer o njemu mogu govoriti samo ljudi koji provode stručni nadzor u ime Hrvatske komore socijalnih radnika, a koji su dobili uvid u svu dokumentaciju (a ni oni ne smiju sve reći zbog čuvanja profesionalne tajne). Cilj mi je pojasniti okruženje u kojem se sve ovo događa. Želim pružiti javnosti širi uvid u sustav o kojem se u zadnje vrijeme govori, kako bi mogla vidjeti više i razumjeti više.
Kako funkcionira sustav socijalne skrbi
U sustavu socijalne skrbi je naša država trebala napraviti reformu još davnih dana i za to je kroz različite fondove čak dobila i sredstva. Međutim, prava, suvremena reforma nikada nije u potpunosti provedena (iako su rađeni pomaci prema naprijed, ali i prema natrag). Djelatnici sustava dovedeni su u situaciju da rade bez stabilnog kvalitetnog zakonodavnog okvira, da rade i bez osnovnih uvjeta za rad, suvremenih alata i usluga koje mogu pružiti svojim korisnicima, novca za ostvarivanja pojedinih prava temeljem Zakona o socijalnoj skrbi, a onda i bez dostatne konzultativne, supervizijske ili edukacije podrške. A sve to u kontekstu Hrvatske čija se socijalno ekonomska situacija pogoršava iz dana u dan, u kojoj je sve više naših sugrađana siromašno ili na rubu siromaštva i u kojoj se sve više ljudi koji suočava s teškoćama mentalnog zdravlja (posebice uslijed potresa i covid-19). I zato je sustav socijalne skrbi iznimno opterećen. Djelatnici sustava jednostavno vode brigu o prevelikom broju osoba i obitelji.
Usporedimo to s nekom drugom branšom. Zar bi radnik kojemu je norma primjerice 40 pari cipela na dan, s istom količinom materijala za izradu cipela mogao proizvesti 250? Da li bi ugostitelj, čak i da ima dovoljno namirnica, mogao sam poslužiti 250 gostiju u zadanom kratkom roku i na način da svi budu zadovoljni? I što bi bilo kada bi, na zahtjeve radnika koji i želi raditi bolje i više i ispuniti očekivanja korisnika, javnosti i vlasnika, vlasnik, odgovorio sa upozorenjem radniku, smjernicama kako bi radnik ipak trebao više i bolje, obećanjima novih alata, novog okvira, nove norme, ali kada bi na kraju, od svega obećanog samo ofarbao halu. A u sustavu socijalne skrbi se radi o ljudskim životima (i to životima ljudi koji su se našli u teškoj situaciji i kojima pomoć, a ponekad i zaštita stvarno trebaju) koji zaslužuju i imaju pravo na kvalitetnu pomoć sada. I ono što sada, nažalost imamo priliku vidjeti je baš to, sustav u kojem i najmanji propust, neuviđanje, nemanje adekvatne ili dostatne usluge dovodi do drastičnih i po život opasnih posljedica. I baš zbog svega opisanog, brza i jednostavna rješenja koja se olako nude, možda zakrpaju trenutni problem, ali neće stvarno riješiti vrlo kompleksne probleme s kojima se sustav suočava.
Zapravo samo zbog iznimne požrtvovnosti ogromne većine djelatnika sustava socijalne skrbi i činjenice da potrebe drugih stavljaju ispred svojih potreba taj stroj koji zovemo sustav socijalne skrbi još uvijek koliko toliko funkcionira. Zbog ljudi koji ne odu na WC ili pauzu za ručak jer ih u hodniku čeka 30 ljudi ili na terenu radije ostanu duže s nekim porazgovarati, zbog onih koji koriste sve svoje veze i poznanstva da pronađu način kako nekome pomoći usprkos svim barijerama, zbog onih koji ne spavaju noćima razmišljajući o slučaju koji vode i onih koji uporno pišu dugačke komentare na prijedloge zakona koje na kraju rijetko tko i pogleda, a kamoli uvaži. I to zapravo nije za pohvalu. Oni time ugrožavaju vlastito mentalno i fizičko zdravlje i dovode se do sindroma izgaranja. I nažalost, baš stručnjaci koji su u početku svoje karijere davali najviše, nakon dugogodišnjeg sudaranja s preprekama i ograničenjima sustava izgore i postanu na oko hladni, frustrirani i nezainteresirani.
Dežurni krivci
No, na sreću ili na žalost, baš zbog te požrtvovnosti sustav socijalne skrbi još funkcionira i nije se urušio. Da su djelatnici sustava skrbi izašli na ulice i o klin okačili ulogu "dežurnog krivca za sve i svašta" javnost bi vidjela sve ono što ne vidi i, vjerojatno, ne želi vidjeti. Ogroman broj siromašnih obitelji, veliki broj slučajeva nasilja od kojih samo mali dio završi u medijima, vidjeli bi osobe s različitim teškoćama koji ne mogu ostvariti svoja osnovna prava na zdravstvenu zaštitu i ljude koji žive u neadekvatnim uvjetima… jako puno nepravde koja postoji svuda oko nas. A takvi iznimno tužni i tragični slučajevi ono su s čime se djelatnici sustava socijalne skrbi susreću svaki dan.
Njih oni nisu željeli ostaviti bez podrške dok se bore za promjene. I tako sustav nije pao, ali se vrti u začaranom krugu. U kojem su djelatnici sustava socijalne skrbi krivci za sve nepravde i jad koja postoji u društvu, kao da oni imaju čarobne štapiće kojima sve to mogu riješiti.
Kristalne kugle i čarobni štapići
Ono što rad s ljudima čini kompleksnim je činjenica da zapravo ne postoji jedna ispravna računica po kojoj se treba postupati i koja uvijek dovodi do željenog, dobrog ishoda. Nije ovo područje matematike u kojoj je netko krivo zbrojio dva i dva pa je nastao problem. Svaka situacija je različita, svaka osoba je specifična i sve su okolnosti drugačije. I baš zato djelatnici sustava socijalne skrbi imaju zadatak prikupiti što više informacija od svih aktera i o svim okolnostima. Na taj način dobivaju uvid u različite potrebe i prava svih aktera i na temelju toga donose najbolju moguću odluku. I naravno, u tom procesu se služe raznim alatima i listama procjena koje im olakšavaju procjenu rizika, a onda i donošenje odluke ili mišljenja. Također, kompleksne odluke ili mišljenja ne donose sami, već kao dio stručnog tima, kojeg čine socijalni radnik, psiholog, pravnik ili socijalni pedagog, iako se u javnosti za odluke samo proziva socijalne radnike. A važno je imati na umu da je u nekim situacijama konačna odluka zapravo na sudu odnosno sustavu pravosuđa (koje također ima svoje teškoće).
No nažalost, čak i kada su sve informacije prikupili i sve alate valjano primijenili, nema garancije da će mišljenje/preporuka/odluka koju donesu uvijek polučiti željene, dobre rezultate. Uz to treba imati na umu kako djelatnici sustava socijalne skrbi često ni nemaju sve informacije jer se ljudi – kako korisnici, tako i susjedi, članovi obitelji, ali i stručnjaci iz drugih sustava kao što su npr. obrazovanje ili zdravstvo - ustručavaju reći sve što znaju i vide. Ponekad djelatnici sustava socijalne skrbi imaju oprečne informacije te nije jednostavno razaznati što je od toga svega najbliže realitetu. I tome treba dodati i činjenicu da se nešto što je u jednom trenu djelovalo kao najbolje može promijeniti u času. Nemoguće je previdjeti hoće li se netko razboljeti, hoće li se nečije psihičko stanje pogoršati preko noći, hoće li netko ostati bez posla, hoće li se uplesti neka nova osoba i hoće li neke nove informacije doći na vidjelo….
I zato nije lako raditi u sustavu socijalne skrbi (uz činjenicu da rade preko svih mogućih gabarita) . Svaki dan donosite odluke koje utječu na nečiji život i trudite se napraviti najbolje što možete, ali nema garancije da će to uvjek donijeti željeni rezultat. Svi bismo voljeli imati kontrolu nad životom, ali život je često vrlo nepredvidljiv, a mi nemamo kristalne kugle koje bi nam omogučile da vidimo koji korak dalje. I ako su nas potres i pandemija ičemu nečemu naučili onda je to da moramo naučiti živjeti s činjenicom da kontrolu nemamo.
I baš zbog toga će odluka koju su donijeli biti najbolja u tom trenu, ali će svejedno rezultirati neželjenim učinkom. Nekad tek kasnije na vidjelo izađe nešto zbog čega bi odlučili drugačije. A ponekad i znaju da odluka nije najbolja, ali je jedina koju zakonodavstvo ili usluge koje postoje u sustavu socijalne skrbi predviđa. A ponekad će, nažalost, uvidjeti da su učinili propust ili će stručni ili upravni nadzor zaključiti da je došlo do teške ili lakše povrede dužnosti te će u skladu s tim pokrenuti disciplinski postupak. Također, prijavu za pokretanje disciplinskog postupka može podnijeti svaka zainteresirana osoba komorama pojedinih profesija (socijalnih radnika, socijalnih pedagoga, psihologa…)
Osuda javnosti
Uz svu osobnu muku koju zbog pogreške ili propusta osjećaju, a osjećaju je, jer nitko ne radi pogreške namjerno, te uz cijeli taj stručni postupak utvrđivanja disciplinske odgovornosti socijalni radnici su izloženi oštrim kritikama javnosti koja sudi vrlo olako, uglavnom bez barem pola relevantnih informacija. A možda biste i vi željeli da vas netko razumije prije nego vas okrivi, jer je možda važno imati više informacija prije nego se posije sjeme mržnje koje dovede do toga da netko ubije još kojeg djelatnika sustava socijalne skrbi (kao što se to 2019. dogodilo u Đakovu, a 2000. u Splitu).
Posao u socijalnoj skrbi nosi puno tuge, ljutnje i frustracije (mada i sreće - svoje i korisnikove), zakoni i postojeće mjere pomoći koje naša država osigurava jako ograničavaju izbore, djelatnike se okrivljuje za štošta za što nisu krivi (čak i prije nego se proces utvrđivanja odgovornosti provede), a rad u takvom sustavu znači da svjesno ugrožavate svoj život i zdravlje, no usprkos tome oni rade svoj posao iz dana u dan.
Trude se napraviti najbolje što u datim okolnostima mogu, a neki od njih ulažu velike napore u to da se sustav i promjeni. I da, usprkos svemu tome, u svoje slobodno vrijeme uključuju se različite inicijative i humanitarne organizacije (npr. nakon potresa u Petrinji stručnjaci iz različnih dijelova Hrvatske putovali su o svom trošku kako bi volonterski pomagali ljudima).
Kako zagovarati promjene
Svijet u kojem živimo nije ružičast i ne možemo ga kontrolirati, ali smo svi za njega suodgovorni. Odgovorni smo izborom vlasti koja odbija reforme i uskraćuje sredstva sustavu socijalne skrbi. Odgovorni smo i zbog nasilnog rječnika kojim doprinosimo ugrožavanju života onih koji imaju hrabrosti i srca da rade ono što većina nas ne želi ni vidjeti. I odgovorni smo za (ne)razumijevanje sustava socijalne skrbi i načina na koji on brine o ljudima ove zemlje.
I da, i stručnjaci naprave propuste i za to onda i odgovaraju. I da, sustav ima puno problema i vrijeme da se oni krenu rješavati i o tome ne treba šutjeti. Ali bilo bi divno da se građani ove zemlje zauzmu za sve one ljude koji su se našli u teškim situacijama (a svi se tako lako možemo naći u situaciji da trebamo pomoć) jer jedino ćemo zajedničkim zagovaranjem postići promjenu, ne okrivljavanjem i pribijanjem na stup srama.
I kada biste se stvarno udubili u sustav socijalne skrbi, shvatili biste da nijednu vlast zapravo nije briga za “nevidljive” korisnike kao ni za djelatnike sustava skrbi i da naša država jednostavno nije predvidjela dovoljno održivih i značajnih oblika podrške koje bi ljude pomaknuo s ruba siromaštva u kojem žive i omogućio im stvarno unapređenje kvalitete njihova života. I onda bi bar na trenutak osjetili svu frustraciju i bespomoćnost s kojom se korisnici i djelatnici sustava skrbi svakodnevno susreću.
I na kraju samo da vam izrazim dobrodošlicu u naš svijet nelogičnosti, nepravde i bespomoćnosti. Voljeli bismo kada biste još koji dan ostali u njemu, kada biste skupili hrabrosti i dobro pogledali naš svijet. A onda kada ćete napokon razumjeti, voljeli bi da stanete uz sve nas i podržite promjene za koje se djelatnici sustava zalažu već dugi niz godina, a koje vi, nažalost, tek sada otkrivate.
Dr. sc. Sunčana Kusturin, dipl. soc. radnica; univ. spec. psihosoc. skrbi
