Prvi govor predsjednika je uvijek znakovit. Najavljuje što bi se moglo očekivati, ostaje zapisan za povijest. Tako je i inaugurativni govor Kolinde Grabar Kitarović obilježila riječ koju je ona još mnogo puta ponavljala narednih pet godina: "zajedništvo".
A svoju verziju "zajedništva" pokazala je i sastavom uzvanika: zauvijek joj je ostalo upisano da se okružila hrpom kontroverznih likova, od Velimira Bujanca do Tomislava Merčepa i Zdravka Mamića.
Zoran Milanović je, vjerojatno, i dijelom zbog te ostavštine s inauguracije Kolinde Grabar Kitarović, odlučio pozvati malo uzvanika, što manje – ali i tako je zapravo naznačio što se može očekivati od njega, skicirao je svoj odnos prema javnosti.
Doveo je više HDZ-ovaca po kvadratnom metru od SDP-ovaca
Ponudio nam je barem dvije zanimljivosti: doveo je više HDZ-ovaca po kvadratnom metru od SDP-ovaca. Naravno, predstavnici Vlade i Sabora su mahom HDZ-ovci, jedan potpredsjednik Sabora je iz redova manjinaca (Furio Radin) – ali koalicijski partner HDZ-a, a tek dvojica su predstavnici oporbe, Siniša Hajdaš Dončić kao predstavnik SDP-a i Božo Petrov iz Mosta. Pozvao je cijeli svoj izborni stožer, što je zapravo neobično – možda ih je trebao pozvati na zaseban party. Ako je odlučio ne pozvati predsjednika SDP-a i nikoga od predsjednika stranaka koje su ga podržale, teško je razumjeti zašto bi svi članovi izbornog stožera trebali biti na inauguraciji koja je predstavljanje svim građanima Hrvatske. Ovako i to postaje poruka o tome što je njemu kao političaru, kao osobi, posebno važno. A to je njegova "ekipa".
Zoran Milanović, novi predsjednik, propustio je, na žalost, priliku da sazivom uzvanika na inauguraciji pošalje poruku onoj Hrvatskoj koja je proteklih pet godina bila manje vidljiva i koja mu je i iznijela pobjedu. Primjerice, dokazanim borcima za demokratizaciju društva, udrugama koje su se borile za marginalizirane… Oni su mogli biti uzvanici na inauguraciji. Ovako, kao da se bojao da će mu se brojiti koga ima, a koga nema. Pa se odlučio "zatvoriti" samo s malim krugom suradnika i – predstavnicima Vlade, Sabora, vojske…
Preostao mu je stoga samo govor.
Naglašavanje boraca protiv nepravde i korupcije
Zoran Milanović je govorio pažljivo, odmjereno, pomirljivo. Zahvalio se onima koji su dali život u Domovinskom ratu, ali je spomenuo i tekovine antifašističke borbe i trasirao ideju Hrvatske kakvu zagovara. Svima onima koji očekuju da će on osobno donijeti drastične promjene poručivao je da su izbori "metoda traženja kompromisa", Vladi je poručio da neće biti korektivan, nego – konstruktivan faktor. Najvažnija poruka svakako je bila zagovaranje osnaživanja "stupova" demokracije, neovisnosti znanosti, sudstva i medija. "Znanstvena zajednica, sudstvo i mediji moraju, ističe, neprestano raditi na usavršavanju mehanizama za borbu protiv nepoštenja i korupcije u vlastitim redovima", bio je tračak naznake da novi predsjednik vidi da ovdje i sada ima nepoštenja i korupcije, a da vjeruje da tu borbu mogu i moraju voditi intelektualci, znanstvenici, pravosuđe i novinari. Umjesto nacionalizma zagovarao je patriotizam, privrženost Hrvatskoj uz dopuštanje svima da budu – različiti. "Niti jedan građanin se ne smije osjećati isključen", naglasio je Milanović.
Onima koji se plaše da će iz ovog novog, mirnijeg i sućutnijeg Milanovića, iskočiti onaj stari elitist, za svaki slučaj je poredao da je svjestan da je Hrvatska domovina svih, i NKV radnika, i nezaposlenih tokara i blagajnica i menadžerica. Kao i u predizbornim istupima naglašavao je da je Hrvatska – republika. A takva republika, poručio je Milanović, "treba svakog čovjeka".
"Ovo je kuća za nas, za sve nas, i sve one koji će se vratiti kući. Živjela republika", završna je poruka Zorana Milanovića s kojom ulazimo u Milanovićevih pet godina.
I što nam je obećao? Zapravo, opet se čuvao obećanja. U Hrvatskoj koju predvodi Vlada u kojoj je ostalo tek nekoliko ministara iz prvog sastava, a ostali su maknuti zbog teških koruptivnih skandala, a nekoliko preostalih, također opterećenih skandalima, opstaje samo zato jer ih Plenković grozničavo treba, dobivamo predsjednika koji nam je otvoreno rekao da ne želi biti korektiv toj ekipi.
U Hrvatskoj u kojoj su Vladi koalicijski partneri i Uskokovi optuženici (Bandić) ili optuženici za ratni zločin (Glavaš) ili doajeni klijentelizma (HNS) nesumnjivo treba predsjednik koji će podržavati "pokret otpora". U tom kontekstu nesumnjivo je dobar znak ovo naglašavanje "usavršavanje mehanizama za borbu protiv nepoštenja i korupcije", ali – također se moglo i preciznije adresirati ishodište nepoštenja i korupcije.
Problem nedostatka empatije prema gubitnicima
Neovisno o službenim ovlastima, predsjednik u Hrvatskoj ima važnu ceremonijalnu dužnost, on može upozoravati, može govoriti, može – izaći među ljude, među one koje se zaboravilo, koje se ostavilo "na cjedilu", prema kojima se čini nepravda, koji su opljačkani, ostali bez posla. To će za Milanovića nesumnjivo biti najveći izazov. Stari Milanović imao je ozbiljnog problema s tom empatijom prema gubitnicima, prema sirotinji širokog spektra, a novi je sada pokušao najaviti da će se truditi biti drugačiji. A što ako ga uzme potreba da se malo previše zatvara na Pantovčaku, sa svojom odabranom ekipom, na tom mjestu koje je bilo kobno i za mnoge od njegovih prethodnika? To brdo, meditativni mir parka s paunovima valjda još iz vremena dr. Franje Tuđmana, kao da je stvoreno za odcjepljivanje od hrvatske stvarnosti.
Mnogi očekuju da će solidno zastupati Hrvatsku na vanjsko-političkoj sceni, očekuje se da će i vojsku i obavještajnu zajednicu "nadzirati" mnogo spretnije i s manje skandala od bivše predsjednice, ali pamtit ćemo ga ipak po tome hoće li se snaći kao političar na unutarnjopolitičkoj sceni. Startao je s dobrim govorom, zagovarao je različitost, zagovarao je "kuću za sve", no od sutra on postaje značajan faktor u toj kući.
Činom inauguracije, bez građana, sa svojom ekipom i strahom da se ne otvori malo previše oporbi, pa i strankama koje su ga dovele na vlast, pokazao je da i dalje želi biti oprezan, neodređen, da je opterećen time da se "ne želi zamjeriti".
Zoran Milanović je imao vizualno dramatično drugačiju inauguraciju od Kolinde Grabar Kitarović, mnogo manje "lošeg društva", možda jedino malo premalo "dobrog društva".
Imao je i pristojan govor. Nije nikoga povrijedio, dao je nadu da se može drugačije. Ali normalnom, novom Zoranu Milanoviću, novom predsjedniku, hitno treba javiti gore na Pantovčak, u probranu floru i faunu, da je Hrvatska u ozbiljno frci. Da treba predsjednika i za sređivanje stanja "u kući".
