Topalović je u svoj skromni dom primio novinara 24sata koji je zabilježio njegovu tešku životnu priču.
Sobica od oko dvadesetak kvadrata ima pohabani tepih na betonskom podu, štednjak na drva, sklepani krevet s dotrajalim madracem, nekoliko deka i istrošenim jastukom, ispred maleni stolić sa poluizgorenim svijećama, u kutu sudoper s opranim suđem. Pored kanta sa vodom koja se zaledila, i red uredno složenih cipela. Zapravo je u toj jadnoj sobici sve iznimno uredno i čisto. U prostoriji nema struje, nema vode, nema sanitarija. Na zidu visi uokvirena spomenica Domovinskog rata s njegovim imenom.
"To što ovdje vidite zapravo je jedino što ja imam u životu", kaže Topalović.
"Roditelji su doselili u ovo selo iz Bosne kad sam imao dvije godine. Imam još tri sestre i brata. Svi smo živjeli zajedno dok se sestre nisu udale i otišle u Sloveniju živjeti i raditi, a za njima i moj brat. Jedno sam vrijeme i ja radio u Sloveniji jer je tamo sestrin muž, inače Srbin, imao veliku prijevozničku firmu sa 20 kamiona. Kada je počeo rat u Hrvatskoj, vratio sam se u selo i odmah na početku priključio obrani Hrvatske. Mama i brat su rekli da sam glup jer sam ostavio dobar posao i došao u rat, ali meni je bilo sasvim normalno braniti ono što je moje. Od 1991. do 1992. sam bio pripadnik 131. županjske brigade, a onda sam prešao u aktivnu vojsku. Prošao sam sva ratišta ovdje u Istočnoj Slavoniji, ali i cijeloj Hrvatskoj. Potkraj 1994. godine otkrio sam da mi je rat malo udario po živcima pa sam tražio da me razvojače. Bio sam mlad, snažan i jak tada i nije mi padalo na pamet da tražim ikakva braniteljska prava od države. Želio sam raditi", pripovijeda svoj život novinaru 24sata danas znatno onemoćali Ivo.
Topolović posljednjih desetak godina živi u prostoriji koja je nekad bila štala. Pod utjecajem PTSP-a, razvojačen, vratio se u svoje selo, u roditeljsku kuću. Dvije je godine radio na 'baušteli' po Jadranu, a onda ni za to više nije imao živaca, a i poslodavci mu nisu plaćali odrađeni posao. U međuvremenu mu je umro otac, a mama je ostala sama u kući.
"Došao sam k njoj jer nisam imao kamo, a i da brinem o njoj nakon smrti oca. No, ona nije dala da živim s njom i tjerala me je iz kuće. Nije odobravala što sam otišao u vojsku, umjesto da sam radio i zarađivao. Na ostavinskoj raspravi nakon očeve smrti odrekao sam se svoga dijela kuće u maminu korist, a ona me je odmah potom istjerala iz kuće. Rekla mi je da idem živjeti u štalu koju imamo u dvorištu jer u kuću ništa ne donosim iako sam prethodno prodao braniteljske dionice i nadogradio si svoj dio kuće. Nije mi dala niti to. Nisam imao izbora. Kada sam vidio da me doista neće pustiti da živim s njom, počeo sam uređivati tu štalu. Zatvorio sam je, stavio krov, prijatelji su mi pomogli da je malo omalterišem. I, eto, tu sam već 10 godina. Mama je u međuvremenu otišla u dom, sestre i brat i dalje žive u Sloveniji, kuća je prazna i zaključana, ali mene su ostavili u štali", ispričao je Ivo tešku životnu situaciju.
Topalović se ne žali na štalu u kojoj živi, ali kako kaže, bio bi sretniji da ima struju i vodu, te sanitarni čvor da ne mora ići u poljski WC koji je sam zazidao.
"Do prije tri, četiri godine radio sam što sam uspio; malo u šumi, rezao drva, što god je kome trebalo. Sad sam obolio i ne mogu. Iako nikada nisam želio biti na teret državi, morao sam tražiti socijalnu pomoć. Sada primam 800 kuna i to mi uglavnom služi za hranu. Grijem se na drva, kad ih nabavim, vodu mi daju susjedi po selu jer nemam bunar u dvorištu. Problem je što mi se zaledi tijekom noći u kanti, nakon što se ugasi vatra. Perem se tako što ugrijem vodu u loncu. Isto tako perem i veš. Ponekad si nešto i skuham", kaže Ivo za 24sata.
U sobici nema televizor s obzirom na to da nema struje, ali iznad stola stoji poster Mirka Filipovića Cro Copa.
"Kad se Mirko bori, odem u lokalni kafić gledati borbu. Njega baš volim", kaže Ivo.
