HDZ ima tanku, ali čvrstu većinu u Saboru, sve afere nisu im nimalo naštetile, a nepostojanje prave oporbe zapravo čini loše i HDZ-u i Hrvatskoj, piše DW.
Godina na izmaku donijela je u političkom smislu Hrvatskoj nekoliko novosti, ali ono što je ostala konstanta jest da je HDZ na vlasti i s vrlo velikom sigurnošću možemo reći da će tako biti i u godinama koje su pred nama.
Prema podatcima koje nudi Eurostat, Europska agencija za statistiku, hrvatski građani su u Europskoj uniji na dnu ljestvice što se tiče cjelokupnog zadovoljstva životom (overall life satisfaction). Prema indeksu koji pokazuje zadovoljstvo stanovnika Hrvatske, zemlja je to koja ne nudi baš veliki sreću svojim građanima, a jedini koji su nezadovoljniji od Hrvata su – Bugari, čija svrha u Uniji se među pukom prepričava kao vic: postoje zato da Hrvati ne budu najgori.
Ekonomski pokazatelji, sloboda medija, transparetnost, percepcija korupcije... sve one zapravo bitne kategorije koje čine neku zemlju dobrom za njezine građana su kategorije u kojima Hrvatska ne briljira. Zašto onda građani uporno biraju HDZ i zašto će ga i dalje birati? Odgovor na ovo pitanje mogao bi se analizirati na stotine stranica teksta, ali jednostavan odgovor bi glasio – nemaju za koga drugog.
Rastočeni SDP
Oporba je poprilično bezidejna i pasivna, a kada nešto i poduzme, uglavnom sama sebe dovede u situaciju iz koje se ne mogu izvući – poput referendumskog pokušaja Mosta.
Od nekad moćne oganizacijske strukture SDP-a nije ostalo mnogo. Njegovo rastakanje počelo je dan nakon što je Zoran Milanović zasjeo na mjesto predsjednika stranke i današnje stanje najveće opozicijske stranke garantira HDZ-u pobjedu i na parlamentarnim izborima daleke 2024. godine. SDP je doktrinarno zakržljao i vrijednosno sasvim „okrenuo ploču“ zaokrenuvši od socijaldemokratskog prema liberalnom, ali nikada ne dovršivši ni tu tranziciju, pa je ostao nedefiniran u osnovi – u temeljnim vrijednostim.
Ovogodišnja izbacivanja nekih članova SDP-a govore o tome da stranka gubi i ono malo komparativnih prednosti koje je imala u usporedbi sa HDZ-om, a stupanj unutarstranačke demokracije i toleriranje različitih „struja“ je bila jedna od tih prednosti.
U prazan prostor na ljevici se uselio Možemo!, originalni „grassroot“ pokret koji je iznikao iz aktivizma građana. Možemo! je mlada stranka, ali uči vrlo brzo. Pametno su posložili svoju organizacijsku strukturu u kojoj skoro da i nema zaposlenih. Tako su u startu odlučili pokazati da misle ozbiljno protiv klijentelizma i „uhljebljivanja" - a to je upravo jedan od najvećih grijehova koji se spočitavaju HDZ-u.
Usprkos tome, imaju veliki problem, naime, dogodio im se – uspjeh. Osvojivši vlast u Zagrebu na ovogodišnjim loklanim izborima, umjesto drugog najvećeg proračuna u državi dobili su hrpu kostura u ormaru i dugove koji kontinuirano dolaze na naplatu.
Dvadesetogodišnji populizam Milana Bandića teško je oštetio glavni grad. Vodovodna mreža je u rasulu, prometni problemi se neće riješiti bez velikih infrastrukturnih zahvata, smeće – biznis koji je u rukama kapitala koji se u velikoj mjeri legalizirao iz sive ili sasvim mračne zone, posljedice potresa u Zagrebu - sve su to ogromni problemi za koje treba vremena i Možemo! će se istrošiti na njihovom riješavanju a upitno je da li će u tome i uspjeti.
Iscrpljeni zagrebačkim problemima neće imati vremena graditi stranku na nacionalnoj razini i baviti se nacionalnom politikom. No, ako pretendiraju jednom i preuzeti vlast, možda nije ni loše da još jedan mandat provedu u oporbi kako im se ne bi „dogodio Zagreb" još jednom.
Afere klize s HDZ-a kao da je od teflona
U međuvremenu HDZ kao da je od teflona. Posljedice potres u Zagrebu i na Baniji još uvijek su nesanirane. Afera sa bivšom ministricom regionalnog razvoja i europskih fondova Gabrijelom Žalac koja se sumnjiči za malverzacije europskim novcem nije naškodila vladajućima. Usprkos snažnim indicijama da su tijela progona u RH bila svjesna postojećih sumnji, ali nisu ništa podizumala, pa je cijelu stvar preuzeo OLAF – Europski ured za borbu protiv prijevara, HDZ-ov rejting je dalje postojan. Mediji pišu da se OLAF u zadnje vrijeme zanima za još jednog HDZ-ovog bivšeg ministra.
HDZ-ov kanadidat za gradonačelnika Splita Vice Mihanović ovih dana našao se u aferi s prepisavanjem doktorata, a na užas akademske zajednice doktorat mu je „vraćen na doradu“ nakon što je obranjen još 2018. godine. Da je tako nešto još neviđeno u praksi izjavio je čak i sam ministar obrazovanja (u HDZ-ovoj Vladi!).
Mjera od 200.000 kuna za svakog povratnika iz dijaspore već je postala tema memova na društvenim mrežam i ridikulizirana je prije nego je i stupila na snagu, ali ni to ne škodi rejtingu HDZ-a previše.
Novinari kao oporba
Stožer civilne zaštite koji upravlja protupandemijskim mjerama i sastoji se većinom od HDZ-ovaca gubi i posljednji dio kredibiliteta u javnosti. COVID-19 pratit će nas zasigurno i u 2022. godini, ali nema naznaka da će kormilarenje mjerama biti manje pod utjecajem politike. Čak ni teorija da HDZ ima „dužu klupu“, sposobnije kadrove i kreativnije ideje, ne drži vodu.
Naime, Vlada RH je poprilično kadrovski nedefinirana a neki su ministri naočigled podkapacitirani. Uz Andreja Plenkovića, samo je ministar finacija Zdravko Marić čovjek kojem ni oporba ne odriče stručnost, a Davor Božinović jedan je od rijetkih koji razumije prirodu politike.
Ujedno, ta dva ministra imat će neke satisfakcije u vremenu koji dolazi. Hrvatsku naime uskoro očekuje ispunjenje dva velika vanjskopolitička cilja. Ulazak u eurozonu i ulazak u schengenski prostor. Moglo bi se reći da je Hrvatska uspješna u vanjskoj politici, ali ne baš tako uspješna u rješavanju unutarnjih problema. Pelješki most koji je rijedak uspjeh na domaćoj sceni produkt je europskog novca i kineskog rada.
No, Andrej Plenković može mirno spavati i iduće godine jer je oporba sasvim pasivna, većina u Saboru jest tanka, ali je čvrsta. Nepostojanje oporbe koja bi bila ozbiljan korektiv vlasti je umjesto političke stabilnosti donijela je vladajućima dojam nesmjenjivosti s vlasti. U međuvremenu oporbu glumi sam predsjednik RH, no to je jedna druga tema.
Paradoksalno, jedini koji su ozbiljan korektiv vlasti u Hrvatskoj su novinari koji svakodnevno otkrivaju afere i obavljaju posao oporbe, a kako smo vidjeli na primjeru bivše ministrice Žalac, ponekad i posao Državnog odvjetništva.
