"Ja ne sumnjam, u Hrvatskoj je uvijek netko dobro živio
Naravno, nikad mi
To je takva zemlja, rekao bih
Udbaška"
Čitajući ove stihove, mnogi od vas bi pomislili da su Zlatko Hasanbegović ili Željko Glasnović krenuli putem mnogih političara, poput Jadranke Kosor, Mirele Holy, Vladimira Šeksa, pa i Ive Sanadera, i otisnuli se u spisateljske vode te umjesto suhoparnih politčkih floskula ponudili čitateljima svoje poetske uratke koji vrlo živopisno ukazuju na stvarno stanje u društvu.
No, ne dajte se zavarati, sthovi su to, naime, našeg poznatog i hvaljenog pjesnika Borisa Marune, čija se jedanaesta obljetnica smrti obilježava u šestom mjesecu ove godine - točnije 14. lipnja. Maruna je, ako je suditi prema riječima Zvonimira Mrkonjića, pjesnik koji je domovinu gotovo cijeli život volio izdaleka pa nije lako podnio njezinu zbilju izbliza, zbog čega čitav taj zaokret u njegovom životu, koji će biti potanko opisan u idućim redcima, poprima pomalo biblijske razmjere. Bio je slijep, a onda je progledao.
Maruna je kao 20-godišnjak davne 1960. krenuo u emigraciju u kojoj je bio 31 godinu - prvo se otisnuo u Italiju, a zatim u London. U Los Angelesu je 1966. na sveučilištu Loyola započeo studij angloameričke književnosti, a to mu je omogućio ujak koji je bio sveučilišni profesor i svećenik u Americi.
Rekli bi sad neki, čovjek koji napada Udbu i koji se u Los Angelesu nalazi taman dok buja hippie pokret, vjerojatno je pao pod utjecaj tih dobrih hašomana i odlučio širiti ljubav po svijetu. No, baš naprotiv. Maruna se družio s američkim pjesnicima buntovnicima, između ostalih i s Bukowskim. Jedan od razloga zašto se nikad i ne bi pridružio demonstracijama hippija je bio gubitak studentske vize.
Maruna je, ipak, otišao iz Hrvatske s velikom vjerom, kako je rekao u jednom intervjuu, da ćemo uozbiljiti Hrvatsku. On je, pak, u istom intervjuu, rekao da je svojoj prvoj ženi napisao stih "Meni su se u životu dogodile samo dvije neugodne stvari: ti i Jugoslavija". Čovjek je o ljubavi, što prema ženi, a što prema Jugoslaviji, očito, sve rekao. A kasnije i svojim sunarodnjacima u pjesmi "Hrvati mi idu na jetra", jer mu je to bila, tvrdi, rodoljubna dužnost.
Ipak, utjecaj američkih pisaca bio je presudan za oblikovanje Marunine poetičnosti, kako nam je u jednom davnom razgovoru objasnio akademik Tonko Maroević. "Maruna je u početku bio pod utjecajem Dubravka Horvatića i Mihalića i to je nešto što je ponio iz domovine. On je pjesnik koji je, usudio bih se reći, bačen u svijet. Njegove su pjesme izrazito erotske, ispovjedne u smislu njegovih ljubavnih traženja, nalaženja i obilaženja. On je, na neki način, moderni, neću reći Casanova ili Don Juan, već pjesnik koji je koristi moderni erotizam koji je blizak poeziji američkih bitnika.
To je pisanje u prvom licu, to je pisanje s pokrićem iskustva, to je dosjetljivo, duhovito, ironično, autoironično. Suvremeni mlađi hrvatski pjesnici ga izrazito vole i u njemu nalaze jednog mogućeg pretka. Maruna ipak ima znanje o određenim hrvatskim pjesnicima. U svom radu citira Gotovca i Šoljana, što samo pokazuje koliko se htio ulančati u našu tradiciju, ali treba imati na umu da je on, s druge strane. čitao španjolske i američke pjesnike koji su ga na jedan način i formirali", tvrdi Maroević.
S njim se slaže i Bruno Kragić, ravnatelj Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža koji je kazao, također u jednom davnom razgovoru, kako je Maruna angloamerička i latinoamerička poetska kretanja sjajno prenio u hrvatski jezik. "Maruna je svježina naše poezije i unikatan je, jer nema nekog prethodnika u tom smislu, a ni nekih pravih velikih nastavljača", konstantira Kragić nazivajući Marunu jednim od najboljih hrvatskih pjesnika zadnje trećine 20. stoljeća i početka 21. stoljeća uz Danijela Dragojevića i Nikicu Petraka.
Nakon Amerike, Maruna sedamdesetih seli u Kataloniju i u Barceloni završava Estudios Hispanicos, a u Hrvatsku se vraća 1990. i dolazi na funkciju ravnatelja Hrvatske matice iseljenika u kojoj je bio iduće dvije godine. Taj povratak u Hrvatsku, bio je presudan za Marunu.
Hrvatska, moramo biti realni, nije obećana zemlja, jer da je, mladi ne bi odlazili u Irsku i Njemačku, tako da treba shvatiti Marunino razočaranje kada se iz bijelog svijeta, opremljen novim saznanjima, vrati u državu u kojoj se kuha rat, a gospodarske malverzacije i pljačke, zbog kojih mnogi političari i biznismeni danas često svraćaju u Remetinac, ulaze potiho na velika vrata.
Maruna se, vrlo vjerojatno, u Hrvatskoj tada osjećao poput Camusovog "Stranca", što čovjeku može padati vrlo teško, pogotovo kada se skoro čitav život osjećate otuđeno od domovine. Postao je Maruna tada najveći protivnik HDZ-a, Tuđmana i njegovog režima, a razlog tome leži u činjenici da je Maruna bio svjedok tadašnjih političkih i društvenih previranja. Njegova desna strana životnog puta zamijenjena je onom lijevom, pa se priklonio SDP-u. Kao jedan od suradnika Ivice Račana, Maruna je na kraju njegovog mandata otputovao u Čile u funkciji hrvatskog veleposlanika.
Tih godina, ponesen otkrivanjem istine i teškim razočaranjem u HDZ i ono što je stranka po njegovom mišljenju već onda napravila od države, Maruna se u pjesmi "Račan je imao pravo", obračunava sa svojom bivšom simpatijom uputivši joj stih "HDZ je stranka opasnih namjera" koji proističe iz Račanove tvrdnje, dok samo par stihova ranije žali što je bio suosnivač, kako tvrdi, "brain power" ogranka HDZ-a u Kaliforniji.
Akademik Maroević objasnio je, upravo na primjeru te pjesme, kako je Maruna kroz nju utkao ironiju i satiru kao što je to Matoš radio kada bi opisivao određeni politički kontekst, što samo pokazuje koliko njegovom poezijom dominiraju dosjetke i humor kojim je Maruna secirao stanje tadašnjeg društva.
Kragić, pak, smatra kako je Maruna u toj pjesmi iskoristio čitav kontekst tadašnjeg vremena kako bi izironizirao cijelu situaciju. "On se devedesetih vratio u Hrvatsku oduševljen raspadom Jugoslavije. Zapravo, tada je podržavao politiku HDZ-a, a vrlo se brzo razočarao njihovom politikom i prešao u neku vrstu građanske liberalne opozicije i približava se SDP-u", kazao je Kragić i dodao kako je i u toj pjesmi Maruna zadržao dozu ironije i provokacije.
Usporedimo li današnju situaciju s onime što opisuje Maruna, mogli bismo zaključiti da je on još uvijek živ, vjerojatno ne bi bio sretan sa stanjem u državi. Ipak je on, kako tvrdi i Maroević, bio buntovnik što se može vidjeti u njegovoj pjesmu "Upute za pakleni stroj". No, ni ne možemo ga kriviti zbog toga.
U situaciji u kojoj se u medijima može čitati kako gotovo svakog dana izniknu nove afere, kako tamo neki uhljebi zarađuju ne radeći ništa dok vi izvodite čuda veća čak i od samog Jordana Beltforda kako bi skrpali kraj s krajem i priuštili si koji pristojan izlazak, vrlo se lako poistovjetiti s Marunom kojeg ljube i lijevi i desni.
Bilo bi suviše, a vjerujem i neprimjereno, Marunu nazvati velikim prorokom koji je, gle čuda, predvidio modernu društveni i političku vizuru Hrvatske. Stvar je tu puno jednostavnija. Nije, pak, Maruna baba Vanga, već je, prelaženjem s jedne krajnosti političkog spektra u drugu, prošao osvještenje i prije dvadeset godina, očito, bio svjestan onoga čega smo danas svjesni gotovo svi - kamo ovo društvo srlja. Maruna je, sudeći prema Kragiću, bio pesimist. "Netko je jednom rekao da su svi veliki književnici dubinski pesimisti, a to se može detektirati i kod Marune", objasnio je Kragić.
Tvrdi kako je upravo to stanje svijesti i sve probleme kojima svjedočimo Maruna najbolje opisao u pjesmi "Pas" koju je napisao dok je bio u emigraciji. "On vidi psa kojem je auto oderao polovicu tijela i završava u mutnom psećem pogledu koji je izražavao da je njegovo rodno selo daleko i da gora iskustva tek dolaze", kazao je Kragić.
Imaju li Marunine pjesme, koje i dan danas nose veliki značaj, dovoljno snage da osvjeste pojedinca i natjeraju ga da, barem jednom u pauzi između spavanja i odlaska na posao, uključi mozak? Kragić smatra da imaju jer, kako kaže, čitatelj kroz Marunin duboki pesimističan pogled, koji ima svoju funkciju u smislu poezije kao medija, može širiti horizonte.
Od, kako su mu neki tepali, ustaškog pjesnika pa do izdajnika, Maruna je prošao težak put, no njegov ironičan pogled na nekadašnju političku situaciju dovoljno govori o političkim akterima s jedne i druge strane političkog spektra čija lica, samo nešto starija i podbuhlija, gledamo i dan danas. Kažu da su pjesnici čuđenje u svijetu, a na nama je, kao i u Maruninom slučaju, da sami procijenimo u koju krajnost nas ta tvrdnja vodi.