Obožavam engleski pojam civil servant, u službenim se rječnicima hrvatskog prevodi kao državni službenik. U svijetu gdje je službenik onaj koji služi jer je za to plaćen građani bez pardona zahtijevaju pare za uložen poreski novac.
Ova mi je igra značenjima pala na pamet kada sam prelistavala nacrt analize napretka. Ali, i stare izvještaje jer je pamćenje kratko o dugoročnim problemima. Hrvatski su pristupni pregovori zagazili u rekordnu šestu godinu trajanja, a neće biti iznenađenje dohvate li se i šestog rođendana, koji pada 3. listopada. Zapravo, znajući kojom brzinom hrvatski državni službenici obavljaju preuzete zadatke provedbe usvojenih zakona, i preskakanje šeste obljetnice maratona bio bi dobar rezultat.
Sjetimo se, lanjska je analiza napretka sadržavala i solidarnu, istina neobavezujuću gestu potpore Hrvatskoj, okvirni raspored zatvaranja poglavlja. I trebala je biti posljednja. Prema EK lani, sav je posao objektivno trebao biti zaokružen do kraja ove godine. Potom bi i EU i kandidatska zemlja elegantno uplovili u mirne vode prema ratifikaciji, a 12 hrvatskih zastupnika bi doletjelo trenirati kako to izgleda raditi između Bruxellesa i Strasburga. Ni to nije bilo dovoljno za obaviti poslove. Opečena i razočarana da se dala navući na led uvjeravanjima iz Banskih dvora da je raspored potreban kako bi se lakše gurale reforme, Europska komisija je ove godine odustala od spominjanja bilo kakvih okvira. Drži se mjerila jer je to jedini način nositi se sa službenicima koji odbijaju služiti. A mi i ove godine čitamo analizu koja bi trebala biti posljednja.
Nedavno je u Bruxellesu bio visokopozicionirani državni službenik iz Ministarstva poljoprivrede. Čovjek nije znao smisleno odgovoriti na najjednostavnije pitanje kako napreduje organizacija sustava direktnih isplata poljoprivrednicima. To je ono što mora proraditi do trenutka ulaska u EU, kada se napuštaju državne potpore i prelazi na europske.
Civil servants u Europskoj komisiji usrdno mamuzaju kolege im na hrvatskoj strani, a stvar ne ide i ne ide.
Ili, famozno Pravosuđe. To je poglavlje u kojem je malo aplikacije acquisa ili zajedničke pravne stečevine EU, ali puno primjene standarda koji nikada i nigdje na kugli zemaljskoj nisu štetili ogromnoj većini građana. Riječ je o "efikasnom, brzom i poštenom sudstvu", povjerenica Reding mogla je izmjenjivati ljubaznosti s hrvatskom premijerkom, no rekla joj je da posao nije gotov i da hrvatsko pravosuđe takvim tek mora postati. Na dobrobit građana i biznisa.
Da nije pregovora i, srećom, dovoljno visokih standarda da su nepropusni za glavninu muljanja, hrvatski državni službenici u organima državne uprave – podsjećam, službenik je od služiti – i Vlada ne bi prstom makli da učine promjene za boljitak onih četiriju i pol milijuna duša koje ih ovako ili onako financiraju.
Trebao je uskočiti pogon pregovaračkog procesa da gura li, gura promjene kojima će se skratiti bezobrazno duga suđenja, nesposobni i pristrani suci odbaciti gdje im je mjesto, a sustav raditi na način da svaki ulagač bude siguran. Toj bi "Europi" u Hrvatskoj valjalo dignuti spomenik ukoliko uspije od šepavog pravosudnog sustava učiniti živahnog hodača na raspolaganju svima, a ne nekima. Dovoljan razlog da i najokorjeliji euroskeptik zaokruži "da" na referendumu.
Poseban je dio igra presudama u slučajevima korupcije. Naivci u Zagrebu vjerovali su da će se Bruxelles zadovoljiti mrvicama. Mašinerija EK za provjeru posla prošla je školu s mačcima iz Rumunjske i pogotovo Bugarske, a ni neke stare članice nisu bez grijeha u pravosudnim burleskonijadama, te jako dobro zna razlikovati dubinu provalije između novinskih natpisa, optužnica i pravomoćnih presuda.
Priča o brodogradilištima najtužniji je primjer nesposobnih političara koji smatraju da se problem ne uklanja rješavanjem nego odgodom. Poslije svega ostaje samo plakanje za prolivenim mlijekom, ukoliko se itko toga prisjeti dok se zdušno bavi broševima i lažnim fendicama. Ili nekom novom budalaštinom iz arsenala spinanja.
Hrvatska je, kaže se u analizi napretka EK, pogođenija ekonomskom krizom od ostatka regije jer je već dugo vremena gospodarski integrirana s EU. Zbog toga što nije članica EU, izostala je i solidarnost na kakvu se oslanja Grčka. A da su državni službenici služili, a ne izigravali gazde i gospodare, da su zaista prihvatili da im je posao činiti bolje ljudima, Hrvatska bi se već iskoprcala iz muka. Zemlje primjerenog pravosuđa, kvalitetnih zakona i etabliranih standarda, a koje vode od birača izabrani odgovorni funkcionari, već su se vratile u pozitivan rast.
Problem je s EU da je to egzaktan svijet pravila u kojem ne prolazi prodaja magle. U ovom zadnjem će biti i najveća dragocjenost prilagodbe Hrvatske zahtjevima članstva, pogotovo poprati li je reforma kojom će državni aparat naučiti da je pojam službenika izvučen iz pojma služenja.
