Europa je ovih dana podijelila i posvadila Hrvatsku kao malo što do sada. S jedne strane eurofili, koji se drže poprilično hoch, kao da su popili svu pamet i progresivnost svijeta. S druge strane euroskeptici, među kojima ima onih koji opasno naginju regresiji, pričama o krvi, tlu, domovini i Gotovini, ali i dobar dio onih koji u Europi ne vide dovršetak naše tranzicije u "modernu" državu – deindustrijaliziranu i ovisnu o uvozu, bačenu na slobodno tržište slobodnog protoka kapitala, koji sve bezvoljnije i rjeđe stiže do sitnih kapilara, uhvaćenu u zamku beskrajnog rasta duga i drhtanja pred ocjenama mudraca iz kreditnih agencija (one gospode koja vise na sisi špekulantskog kapitala najmoćnije i najzaduženije države svijeta kojoj je rejting s AAA snižen tek lani – Sjedinjenih Američkih Država).
Što bi uopće promijenio ostanak Hrvatske izvan te organizirane civilizacije, koja, prema riječima nekih eurofila, poput Darka Polšeka, znači nešto oprečno od balkanštine, pa valjda znači i vraćanje u pećine?
Kvalificiranih odgovora nema, jer o njima cijela ekonomska i politička svita razmišlja i govori isključivo kao o smaku svijeta, počevši od naše ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić.
Dosta je podcjenjivanja
Za početak, na referendumu je važno reći "ne" iz razloga što je i ona sama neposredno nakon izbora rekla da se referendum treba odgoditi. Nakon što je to pogaženo, krenula je lobotomizirana kampanja, koju zaista više nije nužno komentirati. Kad budu spremni razgovarati normalno, pa i o mogućnosti izlaska iz EU, ukoliko dođe do razočaranja, mogu ponoviti referendum.
Drugi razlog je ponavljana tvrdnja da Europska unija nije prvenstveno ekonomski pakt, nego domovina slobode i mira. Vijesti iz Europe to vrlo uspješno demantiraju. Europska komisija, primjerice, nije ni pisnula kada je Viktor Orban uveo diktaturu nad medijima. Drugim riječima, sloboda govora, mišljenja i tih nekih drugih ljudskih prava, sporedna je, a ne europska stvar. Ali kada je počeo hvatati uzde nad mađarskom narodnom bankom, stigla je opomena, a ovih dana i tužba. E, da, sad im smetaju i neslobodni mediji.
'Briga' o Grčkoj
Što se tiče mira, demanti je stigao iz Grčke. Francuska i Njemačka, vladari EU, posvadili su se oko toga tko će Grčkoj prodati koliko oružja. Oružja?! Da, oružja.
Cilj vojnog establišmenta u Grčkoj je, prema pisanju njemačkog Die Zeita, nabaviti 60 vojnih zrakoplova klase Eurofighter za oko 3,9 milijardi eura, francuske pomorske fregate za preko 4 milijarde eura i patrolne brodove za 400 milijuna eura, "nužna" je nabavka par milijardi eura vrijednih podmornica, zamjena helikoptera...
Pojedini su se njemački brodograditelji, prema pisanju Spiegela, pobunili što je Francuska tajnim ugovorom već ispregovarala da će Grcima dopremiti 1,2 milijarde eura vrijedne brodove, koje će moći plaćati s početkom od pet godina, a moći će im ih i vratiti ako im se ne svide, jer Europa brine o zaštiti potrošača. Velikodušno.
Tko tu potkopava mir u Europi?
Mjere štednje koje se prelamaju na radničkoj klasi koja ubrzano nestaje i javnim uslugama zbog dugova, trebale bi poslužiti otpuštanju sredstava "pomoći" Europske unije i Međunarodnog monetarnog fonda, po pripadajućoj kamati. No, milijarde eura tog novca, koji pretežito dolazi od njemačkih poreznih obveznika, trebao bi po toj logici samo "prenoćiti" u Grčkoj, nakon čega se vraća u Njemačku.
U 2010., kriznoj godini u kojoj je Atena gorjela, Grčka je za vojsku izdvojila oko 7 milijardi eura, što je oko 3 posto državnog BDP-a. To ju je svrstalo na drugo mjesto među članicama NATO-pakta po postotku BDP-a uloženog u naoružanje, a lideri Francuske i Njemačke sigurno neće sjediti skrštenih ruku i gledati kako Grčka odustaje od kupovine njihovih ratnih igračaka.
Tako se čuva mir? Naoružavanjem najsjebanije države u Uniji? Grčka je ta koja se vratila u pećine. Zbog mjera štednje za koje čak i Standard & Poor's, opravdavajući snižavanje rejtinga za devet europskih zemalja, tvrdi da su katastrofalna ideja jer vode ekonomskoj depresiji, ta država gori i gladuje već godinama pred našim pragom. O demokraciji i nametnutom Papademosu na mjestu premijera nećemo ponovno na ovom mjestu.
Upropaštavanje poljske brodogradnje
Nadalje, brodogradnja. Da, u nju ulaže država, ali zbog toga Dalmacija – deseci tisuća zaposlenih u brodogradilištima i tvrtkama kooperantima – nije gladna i pare su uredno uvećane i vraćene u proračun jer se stvara dodana vrijednost. To je ona "sporedna stvar" koju turizam, naprimjer, baš i nema jer hranimo turiste uvozom.
Odličan članak Fajrunt za hrvatsku brodogradnju napisao je Jovica Lončar iz Demokratske inicijative protiv Europske unije, pogotovo u dijelu što su EU i privatizacija donijele poljskoj brodogradnji. Niste ponosni na nagrade RINA-e (The Royal Institution of Naval Architects) koje su osvojili visokosofisticirani brodovi Orange Star i Piana, i to bez državne kune uložene u njih? Nije vas briga za propast jedne od zadnjih niša u koje se skrila visoka tehnologija u Hrvatskoj, navodno osnova za ostvarivanje rasta i prosperiteta? Vaš problem.
Kosoričin način da smekša EU
Poljoprivrednici su paraziti? A koliko svog budžeta EU ulaže u poljoprivredu? Pa poljoprivreda je jedan od najnezaštićenijih sektora u ovoj državi! Koliko je Hrvatima poznat podatak da Hrvatska uvozi svinjetine koliko i čitava EU?
Ali zato zabrinuto žvaču gumene odreske s Agrokorovih polica i zato je Jadranka Kosor u produžecima, na posljednjoj sjednici svoje Vlade, odlučila maknuti zaštitne carine s govedine i svinjetine, kako bi odobrovoljila EU u odnosu na uvoz naših proizvoda. To se, inače, još nije dogodilo.
11. rujna
Da, za to je odgovorna naša državna vlast i da, don Ivan Grubišić je bio u pravu kad je rekao da su nam idioti na vlasti već 20 godina. Tim "idiotima", kako ih naziva, Unija nije niti najmanje problematična. Ako to ne izaziva barem malu sumnju i zazor i ne priziva u umove strah da u ovom feudalnom društvu i imperijalističkom vremenu jedini razlog zbog kojega naša politika nekritički srlja u EU jest da bi oni postali dijelom nove europske aristokracije, onda svaka čast na optimizmu.
Odgovore na probleme današnjice i ove krize špekulantskog kapitala treba tražiti izvan rješenja koja nude njihove utvrde. Jer dok nam Grčka i Italija, a uskoro možda i Mađarska, pružaju razlog za sumnju u suživot demokracije i slobodnog kapitala pod istim krovom, rastuće ekonomije Južne Amerike oživljavaju ideju koja je ubijena 11. rujna, ali ne 2001., nego 1973. sa Salvadorom Allendeom.
